Prof. dr. sc. Ivan Kranjčev, zaslužni Đurđevčan koji je svojim životom i radom obilježio jedan dio đurđevečke povijesti 20. stoljeća rođen je u Đurđevcu 1. ožujka 1900. godine. Svojim svestranim obrazovanjem, prosvjetnim i javnim radom, ali i životnim stavovima te načinom obiteljskog života doista je odudarao od drugih mještana onodobnog Đurđevca. Zato je važno upoznati se sa životom i djelom Ivana Kranjčeva koji je očito već prepoznat kao važna osoba jer gimnazija i jedna ulica u Đurđevcu nose njegovo ime.

Ivan Kranjčev bio je prvo dijete Tome i Marije Kranjčev rođ. Vokšan. Školovao se u Đurđevcu i na gimnaziji u Požegi gdje je maturirao 1919. godine, a zatim dvije godine boravio u bogosloviji u Zagrebu koju napušta, te 1921. godine upisuje studij na Filozofskom fakultetu. Život Ivana Kranjčeva, pogotovo njegova mladost, bio je obilježen tradicionalnim načinom obiteljskog života. Svojega seljačkog podrijetla nije se nikada sramio, dapače njime se ponosio što je zabilježio u uvodnom dijelu svoje doktorske disertacije iz 1926. godine. Pri odabiru teme disertacije zasigurno je bio inspiriran vlastitim iskustvom seljačkoga života i zadružnog načina života svojih predaka. Godine 1928. umro je otac Tomo pa je sav teret vođenja gospodarstva pao na leđa Ivana i njegove majke Marice koja je bila vrijedna i sposobna žena. Godine 1937. obitelj Kranjčev sagradila je novu obiteljsku kuću u današnjoj Ulici Stjepana Radića broj 109. Uskoro Ivan, tada mlad i naočit profesor na građanskoj školi u Đurđevcu s doktorskom titulom, osniva svoju obitelj. Vjenčao se 20. kolovoza 1931. godine Anastazijom Lončar iz Kalinovca. U tom braku rodilo se šestero djece: četiri sina i dvije kćerke. Svima su omogućili školovanje, a sami su se dokazali kao marljivi ljudi i sposobni stručnjaci.

Nakon školovanja, jednu je školsku godinu Ivan Kranjčev proveo kao profesor na gimnaziji u Bakru (1924./1925.), a nakon toga se zapošljava u školi u Đurđevcu predajući predmete povezane s geografijom, ali i – prema sjećanju supruge Anastazije – sve što je trebalo jer u Đurđevcu tada nije bilo školovanijeg nastavničkog kadra. Od početka rada u Đurđevcu pa do 1947. godine bio je nastavnik i razrednik na građanskoj školi u Đurđevcu, a od 1936. godine i njezin ravnatelj. Istodobno je radio na unaprjeđenju poljoprivredne proizvodnje među Đurđevčanima pri čemu je prednjačio svojim primjerom u vlastitoj staji, na oranici i livadi, u vinogradu. U doba komunizma Kranjčev je završio u pritvoru u Đurđevcu i zatvoru u Bjelovaru. Bio je osuđen na godinu dana zatvora s prisilnim radom u Lepoglavi, no pomilovan je nakon 3 mjeseca; vraća se kući gdje ostaje bez zaposlenja. Tek u školskoj godini 1953./1954., vratio na radno mjesto u osnovnoj školi u Đurđevcu gdje je ostao sve do smrti.

Ovaj talentirani nastavnik, strastveni sakupljač narodnog blaga i fotograf, uzoran muž, otac i obiteljski čovjek, omiljeni Đurđevčan, ljubitelj prirode i svojih bližnjih obolio je od karcinoma i umro u Đurđevcu 8. siječnja 1957. godine. Za života nije primio nikakvo priznanje ni nagradu za svoj požrtvovni etnografski rad i nesebični trud u radu s djecom, a danas mu se rodni Đurđevec – koji je toliko volio – odužuje time što đurđevečka gimnazija, kao školska ustanova koja odgaja intelektualnu elitu ovoga kraja, nosi njegovo ime, kao i ulica u kojoj je školska zgrada smještena.