Još dok se ni izdaleka nije pročulo o Picokima, 1964. godine, hrvatski književnik i publicist Borivoj (Boro) Pavlović posvetio je stihove nama Picokima u svojoj divnoj pjesmi. Ukratko, Pavlović je već pomalo zaboravljeni hrvatski pjesnik (1922. – 2001.) rođen u Požegi, ali jedan od najplodnijih. Napisao je više od 30 djela. Bio je široke naobrazbe, doktorirao je pravo i diplomirao na Filozofskom fakultetu, a studirao je tehniku, arhitekturu i medicinu.

PODRAVINA

O, ti mali Picoki
ta kukuruzna kosa
i madeži
prosuti
po licu poput prosa.
Ti Picoki mali i Picokice:
ti mali pilići
i kokoši i kokice.
Oni i žmurke
poznaju svoje guske i ćurke.

Derančići s velikom glavom,
neobično žutom, neobično plavom,
raščupanom travom,
bosi: skakuću, mekeću kao janjci po rosi.
Jedva da znaju za školu
a već pletu
omču na rogu volu
i pleter za kotac, nožićaju se u travi
kao pravi pravcati, kao djed, kao otac.

Kraj vrbe
i kraj ive
znaju
kad će potoci
od riba da ožive.
Oni su meteorolozi:
predviđaju dažd
po obadima na nozi,
po štrklju u repu krava:
znadu što znači kad junica spava
i kako se nosi breme:
velika nauka prirode, zemlje i vode
još za paše sve u kožu im urovaše.

I kako se oganj kreše
I kako se konj jaše
pa čak i to zlo:
kako se u jarku prevrću cure,
komušaju i ljube snaše.
Ti konaci, ti konaci na paši, domaći.
Taj ležaj od koprive:
koga ofure one, taj dugo žive
i raste na kiši sve viši poput gljive.-

xxx
Ti pastirci, Picoki, zeleni škrlaci:
granje im naručje, jablani barjaci.-

Fotografija: https://repozitorij.muo.hr/?pr=i&id=72102