Ledeni sveci dobili su svoje ime po vremenskim (ne)prilikama poznatima po iznenadnom prodoru hladnoće  i mraza u svibnju, koji su znali ofuriti mlade biljke u vrtu i na polju. To su sv. Pankracij / Pankraci, sv. Servacij / Servaci i sv. Bonifacij / Bonifaci (12. – 14. svibnja), koje i danas susrećemo u katoličkom kalendaru. Spomenuti sveci odavno se slave u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, odakle su i preuzeti. Kao prognozeri vremena i danas su vrlo „aktivni“ i vjerodostojni, naročito kod poljoprivrednika. Sv. Pankracij umro je kao četrnaestogodišnjak kojem su Rimljani odrubili glavu jer nije htio odati mjesto gdje se skrivao progonjeni papa Marcelino. Zaštitnik je katekumena, prvopričesnika i mladeži. Sveti Servacij je nakon lakomisleno proživljene mladosti hodočastio u Svetu Zemlju, a onda se dao zarediti za svećenika. Kao misionar propovijedao je Galima po današnjoj Francuskoj, a potom je postao prvi biskup u Tongernu (to sjedište biskupije kasnije je premješteno u Maastricht, a potom u Liege). Umro je 384. godine u Maastrichtu, gdje se i danas čuvaju njegove moći u njemu posvećenoj crkvi. Legenda priča da njegov grob nikada nije prekrio snijeg. Uživao je veliko štovanje kroz cijeli srednji vijek. Zaštitnik je grada Maastrichta, biskupije Worms i dominikanaca. Zazivaju ga vjernici koji pate od nogobolje, uzetosti, kostobolje i gihta. Sveti Bonifacij je pak prema legendi bio ekonom bogate Rimljanke Aglaje s kojom je živio u grijehu. Poslije je postao kršćaninom te doživio mučeništvo. Zaštitnik je upravitelja dobara, agronoma i ekonoma.