U traganju za pisanim tragovima o legendi o Picokima naišli smo na još jednu đurđevečku narodnu predaju, legendu o začaranim žabama. I nju je zapisao Tomo Jalžabetić 1898. godine u svome rukopisu:

Okraj grada, gde je najvekša močvara, nečuje se nijedna žaba, v nijedno dobo leta regati. Stari ludi pripovedajo, da je bila negda jena baba osudjena v rešt. Onda i je rekel kapitan, ako včini onem žabam kaj nebodo regale, da ji rešta oprosti. Tak je baba i včinila.

Predaju je 1933. godine opisala i Mara Matočec u časopisu Evolucija, a 1940. i u ženskom časopisu Hrvatica. U opisu ove predaje nazire se osnovna priča u kojoj autorica također tvrdi da u njezino doba nije bilo čuti nijedne žabe u okolici Staroga grada. Nešto se razlikuje od Jalžabetićeve. Radnja je smještena također u vrijeme mnogobrojnih osmanskih opsada đurđevečke utvrde:

Još se u narodu govori o velikoj majci, kojoj je sin bio zatvoren u tamnici toga grada u Đurđevcu. Govori se ovako: Bio u tom gradu zločesti gospodar. On bi zatvorio svakoga u koga bi posumnjao da mu nije odan i vjeran. Tako je sin te velike majke pao u nemilost gospodara i on ga  zatvori.

A ona, zdvojna, dođe k njemu, da ga zamoli za sinovo pomilovanje. Plakala je i klela se pred njim i molila sklopljenim rukama, kako znade moliti samo mati. A on reče:

            – Vidiš vještice, kolika je voda oko grada. Vidiš i čuješ, kako strašno krekeću žabe u noći. Ja ne mogu spavati. Daj vještice, učini, da žabe zašute, da mi daju u noći mira, a ja ću ti iz tame pustiti sina.

            I ode mati, i pod vedrim je nebom klečeći molila najvećeg i najmilostivijeg Gospodara tako žarko da su sve žabe zašutjele. Razumio je Svevišnji majku. Ali ipak je gospodar pogubio majci sina jedinca.

            Na najveće čudo i danas, iako je močvarno oko đurđevačkoga grada, nije čuti nijedne žabe. Šute, ne krekeću i smirile se. Kao da i dandanas, a nakon stotine i stotine godina, vrijedi majčina molitva.