Braunov paromlin u Đurđevcu pokretao je parni stroj koji je proizvodio električnu struju za potrebe samoga postrojenja. Braunovi su razmišljali o tome da bi strujom mogli snabdijevati ne samo mlin, već i određeni broj kuća u naselju. U vezi elektrifikacije Đurđevca Šandor Braun kontaktirao je 1926. godine inženjera Đuricu Cikuša u Zagrebu (Palmotićeva 7). To nam potvrđuje dopisnica iz siječnja 1927. godine koju je Braun poslao Cikušu, u kojoj je riječ o načinu isplate honorara. Izgleda da je Cikuš sudjelovao u realizaciji projekta koji je zaživio 1929. godine. Prema sjećanju Borisa Brauna, Šandorova sina, prvi je struju dobio odvjetnik Izidor Lichtenberg, čija se kuća nalazila preko puta Braunovih (danas je u njoj gradska uprava). Pomoćna knjiga trgovine Ferde Brennera u Đurđevcu iz 1930. godine svjedoči da su tada svi uredi i privatne osobe bili kupci na dug većih količina petroleja. Prema tome, iako se 1929. godina spominje u svim povijesnim izvorima kao godina elektrifikacije, po svemu sudeći riječ je tek o nekoliko elektrificiranih kuća, dok su ostali  za rasvjetu i dalje koristili petrolej i svijeće. Električna je struja zapravo postupno uvođena, pa tako pred sam Drugi svjetski rat veći dio naselja još uvijek nije bio elektrificiran. Uvođenje struje u kuću nije si mogao svatko priuštiti, a dobar broj ljudi pružao je otpor „takvim novotarijama“, smatrajući da to nije „bez vraga“. U vezi struje postoji i jedna anegdota. Stariji Đurđevčani sjećaju se Luke Smoleka (rođ. 1892.), ložača u paromlinu. Dok je žarulja jače zasvijetlila znali su reći: Sad je Smolek baš f kotel poteknol!. Početkom 1939. godine Gospodarska sloga zalagala se za elektrifikaciju Đurđevca, Virja i Novigrada priključenjem na vod Zagreb-Bjelovar, kao i na hidrocentralu Fala u Mariboru, ali bez uspjeha. Izgradnjom tada novog dalekovoda, nekoliko trafostanica, te obnovom predratnih instalacija,Đurđevec je elektrificiran 1956. godine.