Ulama beg je središnja osoba osmanskih osvajanja i zbivanja na prostoru Bosne i Slavonije tijekom 16. stoljeća. Široj je javnost poznat uglavnom po tome jer se njegov lik nalazi u scenariju scenskog prikaza Legenda o Picokima, iako ga u istoimenoj narodnoj predaji nema. U scenarij je ušao zato jer se 1552. godine našao pred đurđevečkom utvrdom koju nije uspio osvojiti. O njegovu životu prije dolaska u Bosnu malo je poznato. Prema osmanskom povjesničaru Ibrahimu Pečeviji, Ulama beg je bio sin osmanskoga spahije iz anadolskoga sandžaka Teke sa središtem u sredozemnoj luci Antalya.

Prije toga, bio je u službi perzijskoga šaha Ismaila, koji je ratovao s Osmanskim Carstvom u razdoblju 1514. – 1526. Na osmansku stranu vratio se oko 1531. godine. Unatoč tome uspio se domoći osmanske vlasti, vjeruje se zbog svojih vojnih i upravljačkih sposobnosti. Ubrzo je zasjeo na čelo sandžaka Bitlis u Anadoliji, a prije 1541. godine postao je bosanskim sandžakbegom. Njegov dolazak obilježen je osvajanjem Podravine i zapadne Slavonije, te učvršćivanjem osmanske vlasti u Požeškom sandžaku. Od proljeća 1543. do 1545. godine slijedilo je njegovo osvajanje Voćina, Dobre Kuće, Bijele, Sirača,Valpova, Pakraca, Rače i drugih utvrda. Iste godine provalio je sve do Konjščine, gdje je porazio hrvatskoga bana Nikolu Zrinskoga, te osvojio Moslavinu. Pored toga iskazao se i u borbama pokraj Budima u Ugarskoj 1543. godine, a sudjelovao je i u osvajanju Like 1544. godine. Zbog osmansko-perzijskog sukoba postavljen je sandžakbegom sandžaka Erzurum, da bi se 1550. godine vratio na mjesto požeškoga sandžakbega. Potom je 1552. godine osvojio Viroviticu  i zauzeo napuštenu utvrdu u Kloštru, ali je iznenada zaustavljen od vojnih posada u Virju i Đurđevcu, pa je zauzeo Čazmu i tako priprijetio Zagrebu i Sisku.

Iste godine spustio se s vojskom do Varaždina, ali je kod Biškupca doživio poraz od Križevčana na čelu s banom Nikolom Zrinskim i Đurđevčana pod vodstvom kapetana Luke Sekelja, ali i smrt svoga sina Džafera. To su bile krajnje „neslužbene“ granice osmanskog osvajanja i kraj begova vojnog uspjeha u Podravini. Tako je uspostavljena granica koja se od Drave ispod Vizvara spuštala pored Kloštra prema Bilogori, izbila na Ciglarski potok i uzvodno Česmom i Lonjom izbila na Savu. Zbog niza okolnosti i prebacivanja osmanskih osvajanja iz hrvatskih zemalja u Ugarsku, Ulama beg je svoj ratni i životni put završio pogibijom najvjerojatnije 1553. godine u okolici utvrde Lipova u Rumunjskoj. Ostao je poznat po tekiji (Pašina tekija), koju je dao izgraditi u Požegi, u kojoj su kasnije živjeli njegovi sinovi.

Izvori: MUJADŽEVIĆ, Dino. Bosanski i požeški sandžakbeg Ulama-beg. https://www.academia.edu/4316080/Ulama_beg._Bosanski_i_po%C5%BEe%C5%A1ki_sand%C5%BEakbeg

Slika: https://www.europeana.eu/portal/hr/record/92062/BibliographicResource_1000126192498.html?utm_source=api&utm_medium=api&utm_campaign=VWRhX8zNo