Kad spomenemo  sv. Martina uglavnom pomislimo na slavlje, vino, pijanke i zabavu, odnosno na tradicionalno Martinje i krštenje mošta. Takvi običaji uz Martinje pojavili su se u 17. i  18. stoljeću u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odnosno u Hrvatskom zagorju. Krštenje mošta potječe od Johannissegena, koji je na blagdan sv. Ivana Evanđeliste na njemačkim prostorima bio praznik čistoga, novoga ili mladoga vina, a koji je vrlo rano ušao u latinski ritual kao blagoslov vina, pa ga nalazimo u svim srednjovjekovnim misalima. Ovo germansko pučko slavlje potom je prilagođeno blagdanu sv. Martina, čiji datum svetkovine odgovara prispijeću mladoga vina. Ovo slavlje prispjelo je u naše krajeve zaslugom njemačkog plemstva. Običaj su preuzeli zagorski plemići, koji su ga počeli slaviti na svojim feudalnim posjedima sjeverozapadne Hrvatske. Stoga se ceremonijal krštenja mošta, kakvog danas poznamo, oslanja na raskalašene veselice zagorskih plemića iz feudalnih vremena kojima su se nerijetko pridruživali i dušobrižnici, koji su po svemu sudeći i kreirali ovu predstavu. U 19. stoljeću ovaj se običaj počeo prenositi na građanski intelektualni društveni sloj, a tada se javljaju i prvi zapisi pravila krštenja sa „litanijama“ koje se izgovaraju tijekom šaljiva obreda. Mnogi danas drže kako je ova predstava stara podravska tradicija, no tome nije tako. Vjerojatno su ga obnašali pojedini  krajiški njemački vojni časnici koji su ovdje službovali, a kasnije i  pripadnici inteligencije sredinom 19. stoljeća, a kojih tada i nije bilo previše. Običnome puku ovakve predstave nisu bile ni na kraj pameti. Najposlije, krajiška je vojna vlast zabranjivala puku bilo kakvo kulturnu i sličnu aktivnost, a pogotovo ovakva slavlja, jer se i za običnu svadbu trebala posjedovati dozvola vlasti, a slično je bilo i nakon razvojačenja. Dakle, možemo smatrati da ceremonijal krštenja mošta u ovom dijelu Podravine nije dio naše narodne tradicije, već je on novijeg datuma. Možda će ga tko smatrati dijelom tradicije za kojih stotinjak godina, ako uopće i opstane. To nam potvrđuje i zapostavljanje starih autentičnih vinskih štatuta i regula koje smo zamijenili novima nakaradnima i ružnima, a koje zapravo od sv. Martina delajo norca.