U Podravini je posebno bilo rašireno narodno vjerovanje u divje (divlje) ili šumske dekle (djevojke). Zanimljivo je da su one, prema vjerovanju, stanovnice nizinskih gustih podravskih šuma, a ne onih bilogorskih. Tako su priče o divjemi deklami posebno raširene u okolici prostrane Repaške šume i drugih većih šumskih prostranstava u Podravini.

Mnogi su već zabilježili priče o divjemi deklami, a poznati slikar Ivan Večenaj o njima je napisao i knjigu „Krik divlje djevojke“ inspiriran pričama o postanku imena šume Repaš iz doba osmanskih prodora u Podravinu. Tada su se, kao i inače, divlje djevojke skrivale od ljudi u dubini šuma. Bila su to ženska bića prekrivena dugom kosom ili dlakom, bez odjeće, ruke su im duge, a nisu se služe ljudskim govorom. U blizinu naselja su zalazile tek zbog velike gladi ili hladnoće. Dakako da su ih mnogi željeli vidjeti i približiti im se i nisu ih se bojali jer su poznate kao dobroćudna bića.

Divje dekle nalazimo i u zapisima Molvarca Andrije Ivančana: Divje dekle so hodale po šumaaj i po žitu. Imale so lasi raspletene i lepo so popevale. Konjari so je vidli. Oni so se v šumi greli. Najempot je došla divlja dekla, ništ neje govorila, samo se je grela. Dok se je zgrela, onda je otišla.

Izvori: „Čarobna družba: vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini“. Zagreb: Etnografski muzej, 2015.; IVANČAN, Ivan. Molve. Narodni život i običaji, Molve, 1998.