Obrtnik Janko Šante (Kerestur / Ugarska, 18. XII.1862. – Đurđevac, 10. IX. 1929.) doselio se u Đurđevec najkasnije 1886. godine u potrazi za poslom, te se prizetio kod Ane Piškoraš (1853. – 1903.). Tri mjeseca nakon njezine smrti oženio je Evu Kundačić (1884. – 1967.) s kojom je imao sina Stjepana. Janko je kao obrtnik bio član Prve obrtničke zadruge u Đurđevcu. Sin Stjepan (1907. – 1945.) je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio ustaški logornik, a pred kraj rata i zapovjednik Bijele garde u Đurđevcu. Tada je u bivšoj kući židovskog odvjetnika Ise Lichtenberga držao trgovinu manufakturne robe. Krajem rata Šante je završio na Križnom putu i smatrao se nestalim. O njegovoj sudbini posvjedočio je nakon rata Đurđevčanin Lovro Globan (1927. – 2002.), koji je preživio Križni put i 1946. godine uspio prebjeći u Italiju. U Rimu je 1955. godine dao pismenu prisegu svećeniku Krunoslavu Draganoviću da je 19. svibnja 1945. godine nakon predaje doveden u Maribor, gdje je bio određen za rad na zbrinjavanju odora ubijenih ustaških i domobranskih vojnika u Teznom nedaleko Maribora. Tada je susreo Stjepana Šantu pri odvođenju na strijeljanje zajedno s još četvoricom vojnika iz Đurđevca i Kalinovca.