Dan poslije Božića (ili drugi dan Božića, kako se to zna kazati) Katolička crkva slavi blagdan sv. Stjepana mučenika, đakona koji je živio u I. stoljeću i prema vjerovanju prvi podnio mučeničku smrt svjedočeći snažnu vjeru u Krista. Stjepan je vjerojatno jedan od najomiljenijih svetaca (nekada posebno u zemljama njemačkog govornog područja) o čemu svjedoče mnogi običaji vezani za njegov blagdan i često nadijevanje ovog imena djeci.
Božič je došel a za njim i Štefina kojega vežemo. Na Božič se nikaj ne dela (osim marvo narani) i k nikomu nejde (osim koj je poležaj). Ali se je zato išlo na Štefajne sakemu Štefine čestitat imendana, ali i Božiča, jer je dobra košta i kaplica bila zagaranterana.

Evo još nešto što se smjelo i išto se nije smjelo raditi za božićnih blagdana:

Na Božič se nesme nikam iti jel ti bodo glavo f ščavnak smočili.
Na Božič se ne smedo obloki raspirati jel bo žandar f ižo došel.
Na Božič i Novo Leto nesme se odati po selu jel se bodeš ondar tepel celo leto.
Ako ti vgasne peč na Badnak bodeš ostal brez božega žara i lubavi.
Ako vgasiš svetlo na Badnak bodeš ostal brez Božega svetla.
Ako zmeteš ižo prije Novoga Leta, a f kojo si Božiča denesel, pomel si si milost i srečo za celo leto.