Žene na selu zimi su se osim tkanja bavile i ukrašavanjem tekstila. Najviše su ukrašavale odjevne predmete, odnosno dijelove narodne nošnje, vankušnice (jastučnice), prekrivače za krevete, stolnjake, obrisače (ukrasne ručnike), feringe (zavjese), polke (krpe za pokrivanje), kuvarice i drugo. Riječ je o narodnom vezu na konopljenom i lanenom platnu. Prije vezenja na platnenu osnovu nanosile su pomoću prerisača (indigo-papir) razne mustre (uzorci, motivi): cvijeće, vitice vinove loze, žir, grožđe s lišćem, okulanti (ruže), jagode s vriježama… Neki su motivi imali simboličko značenje, na primjer, ruža predstavlja djevojku a cvijeće i grane simboli su mladosti. U vezu je prevladava crvena boja kao znak mladosti veselja i plodnosti koja  prema vjerovanju privlači sreću i štiti od uroka. Najviše se vezlo u crvenoj i modroj boji i to svilenim koncem i kupovnim pamučnim koncem (končec) u boji, te ponešto crnom vunom.

Od narodnog veza najpoznatiji su: našivavajne (osobito pomoću križića, tzv. pokrstica), šlingajne, rišelje, toledo i jeklajne (kukičanje), kojim se izrađuju špice (čipka). Osim navedenih, ukrašavanje platna moglo se raditi i na naredu (tkalačkom stanu) tehnikama zvanim duplajne i na prebor.
Umijeće tkanja i vezenja prenosilo se s koljena na koljeno. Djevojčice su obično u desetoj godini života počinjale učiti tehniku tkanja i vezenja. Međutim, narodni se vez prije učio i u pučkoj školi, pogotovo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Kao učiteljica narodnog veza u nižoj pučkoj školi u Đurđevcu posebno se istakla domaća učiteljica Anka Poljak rođena Šostarec, koja je djevojčice učila vesti stare, tada već zaboravljene narodne vezove i čipke. Obilazila je kuće i pronalazile stare sačuvane odjevne predmete i tekstil s kojih je precrtavala mustre. Ujedno je pojedine komade parala ne bi li saznala tehniku vezenja. Tako je pojedine tehnike veza i motive koje su izradile djevojčice, predstavljala na raznim gospodarskim i drugim izložbama. Nažalost, od njezina je truda malo toga ostalo, uglavnom ono što se danas nalazi po đurđevečkim ormarima, a i to pomalo nestaje.