Nadimci svoje porijeklo vuku još iz pretprezimenskoga doba kada su pridruživani osobnom imenu da bi identifikacija osobe bila preciznija. Oni se pridružuju i samoj osobi da bi se formom i sadržajem naglasile njezine bitne značajke. Te značajke mogu biti mane i odlike pojedine osobe uobličene u specifičnome imenu. Nadimci nastaju u posebnim uvjetima u međusobnom druženju, kada pojedinci posegnu za jednom riječju kojom će obilježiti bližnjega. Ta riječ je zapravo jedna od čovjekovih obilježja koja govori o njegovu karakteru, ponašanju, izgledu, govoru, odnosno duhovnim i tjelesnim obilježjima. Nadimci nastaju kao nužnost radi lakše identifikacije, pogotovo kod osoba istih imena ili prezimena. Razlikujemo obiteljske, osobne (Murdenko – Kundačić), prezimenske (Šajtek – Jančijev) i etničke nadimke (Švaba – Fuček), nadimke nastale po zvanju (Major – Tomašen), motivirane životinjama (Rodok – Cestar) i predmetima (Marama – Šandor), te pogrdne nadimke (Mudan – Sulimanec). Nešto opširnije o obiteljskim nadimcima u Đurđevcu. Najbrojniji obiteljski nadimci stvarali su se prema prezimenu koje su nosili svi članovi obiteljske zadruge (Šegrt – Šegrtovi, Mihokšić – Mijokšičevi, Mihinić – Miničevi…). One obitelji koje su nosile isto prezime, a koje su bile brojne u Đurđevcu, ljudi su razlikovali upravo po specifičnim nadimcima: Patačko (Bajsar, Bistrek, Cimerman, Dunec, Inka, Krauz, Kvikač, Midan, Milek, Otat, Pacur, Sajs, Špicar, Špišica, Točkec, Zverc, Zvoglov, Žabec), Seleš (Vlajnica, Pukina, Gavrjla, Sakina, Čato, Špricer, Gajdaš, Prdak, Pišta, Bajsar), Fuček (Dane, Crlejnak, Grba, Izrael, Lampak, Stojan, Švaba), Horvat (Đurko, Blažev, Pajtača, Pipa, Vargina, Škraba), Ređep (Jacata, Tajčur, Kezel, Zelenko, Tinđa, Stodanec), Jančijev (Jezuš, Šajtek, Gazda, Čufra)… U Đurđevcu je bila dugogodišnja praksa da se članove obitelji zeta, koji je živio u tastovoj kući, nazivalo nadimkom koji je u stvari bio prezime obitelji u koju se prizetio. Nakon smrti ženinih roditelja mještani bi zeta u međusobnim razgovorima uglavnom spominjali tim nadimkom, odnosno ženinim prezimenom. Taj običaj potječe još iz vremena Vojne krajine kad je momak koji bi se prizetio u zadružnu kuću preuzimao ženino prezime. Isti je bilo i sa slugom. Ako je kojim slučajem oženio gazdinu kćer ostao bi živjeti u toj kući, ali sada kao zet s preuzetim ženinim prezimenom. Tako su Podunajce zvali Puranovi, Vidakoviće Čanđekovi, Bobovčane Britvecevi, Filipoviće i Holere Šeligini, Hajdukoviće Gadanijevi, Jakupčiće Gečevičevi, Lazare Kaličancevi, Mariće Čorbičevi, Mlinjariće Čuvašincevi, Petroviće Ratkovičevi, Roštane Peičevi, Pintare Fajtingerovi, Segene Govanekovi, Topolčiće Jančikini. Danas mnogi misle da su, na primjer, Puran, Britvec, Šeliga, Kozliček, Leventa, Dečina, Balonđa, Jančika, isključivo nadimci, no to su u stvari izumrla prezimena koja su se danas ustalila u službi nadimaka, a nalazimo ih u matičnim knjigama još iz polovice 18. stoljeća. Obiteljski nadimci mogli su nastati i prema gazdinom, odnosno glavarovom imenu: Miškičini (Kožar), Blaževi (Horvat), Matini (Jakupović), Lovrinovi (Horvat), Dorini (Mihinić), Ivekovi (Ferenčić), Mikulini (Pavlović), Mijacevi (Štefanov), zatim po zanimanju jednog člana zadruge ili obitelji, a koji se na druge članove prenosi u množinskom obliku: Piščokarovi (Kožar), Šustarovi (Cestar), Pekovi (Dobrošek), Cajgarovi (Manolić), Logarovi (Jozek), Čuturarovi (Kuharski), Remenarovi (Štefinec), te prema karakternoj ili kakvoj drugoj osobini kojega člana: Belaz (Švaco), Capak (Dorčec), Debeli (Hodalić), Grba i Lampak (Fuček), Malac (Imbriša), Prdak (Seleš), Zujan (Kožar)…

Opširnije u: MIHOLEK, Vladimir. Imena i nadimci u Đurđevcu od sredine XVI. do početka XX. stoljeća, Podravina, vol. XIII, br. 26, Koprivnica, 2014., 149-172