Svima je poznato da je nekada narod sam tkao svoje platno od konoplje i lana. Od platna je izrađivao odjeću bijele, odnosno svijetle boje. Međutim, pojedine odjevne predmete ljudi su sami počeli bojati tamnim bojama pripravljenima od prirodnih sastojaka. Prvi farbar u Đurđevcu bio je Ivan Điketa, koji se tim poslom bavio još 1849. godine. Naslijedio ga je sin Josip, a od njega je posao preuzeo Franjo Quinz (1854. – 1898.) iz Bjelovara, polubrat Ivanove supruge Marije Đikete rođene Quinz. Quinz je znatno proširio posao a radionicu pretvorio u manji industrijski pogon.

Bila je to prva veća radionica na području ondašnje Bjelovarsko-križevačke županije. U pogonu su bila zaposleni četiri radnika, mjesečno su mogli obojiti 1.200 metara platna, a na 14.400 metara otisnuti boju. Za bojanje su najviše koristili indigo (prirodna boja biljnog porijekla). Osim toga Quinz je posjedovao i pogon za proizvodnju soda vode (1895.). Bojadisaonica se nalazila u Điketinoj kući na brijegu u današnjoj Ulici Ljudevita Gaja, u kojoj je kasnije bila smještena zdravstvena ambulanta. Stoga taj brijeg Đurđevčani nazivaju Farbarovim bregom. Quinz je bio umirovljeni satnik, posjednik i trgovac, te jedan od pokretača osnivanja vatrogasnog društva u Đurđevcu i njegov prvi vojvoda.