Poslije Drugoga svjetskog rata nadaleko poznati Braunov paromlin postao je općenarodna imovina, a budući da je u tim teškim vremenima mlin bio od državnog značaja, vjerojatno je brzo pušten u pogon. Godine 1947. nosio je ime „Državni paromlin Državnog preduzeća za promet i preradu žitarica“. Novo je rukovodstvo isprva loše vodilo posao, te je zaposlilo čak stotinjak radnika, pa je mlin brzo zapao u poteškoće. Zna se da je od 1953. godine radio u sklopu virovskog mlina, a potom se priključio đurđevečkoj Privredi, koja je tada upravljala dvjema mesnicama, gostionicom, mehaničarskom radionicom i kinom. Te godine došlo je do ukidanja spomenutog poduzeća, pa je mlin nastavio djelovati samostalno. Postrojenje se zbog starosti često kvarilo, pa su stalno vršeni razni popravci. Mlin je ponovno zapao u poteškoće a na kraju je uvedena i prinudna uprava, da bi se 1956. godine ponovno priključio pokrenutoj Privredi. Nakon nekoliko godina uspješnog poslovanja kotarsko je rukovodstvo odlučilo potpuno renovirati mlin kupnjom novih strojeva i cjelokupne opreme, a elektrifikaciju Podravine iskoristiti prebacivanjem mlina na električni pogon. Time su planirali dobiti suvremeni mlin, jedan od najvećih u ovom dijelu Hrvatske. Nakon obnove i modernizacije mlin je otvoren u ljetu 1959., a radio je do 27. lipnja 1960. godine, kada je potpuno izgorio u velikom požaru. Od svega su ostali samo goli zidovi. Šteta je iznosila oko 100 miliona tadašnjih dinara. Požar je podmetnuo nadmlinar Vinko Bebek, koji se noću zaključao u mlinu te cijelu zgradu polio sa 100 litara benzina nabavljenog za čišćenje postrojenja prije žetvene sezone. Na kraju se pokušao ubiti skokom s krova na betonsku ploču prizemnog skladišta. Prije toga je onesposobio sirenu za uzbunjivanje. Umro je drugi dan u koprivničkoj bolnici, a javnost nikad nije saznala pravi razlog paleža, iako su o tome kolale razne priče. Privreda nije odustala od mlina, pa je od Poljoprivredne zadruge otkupila skladište na željezničkom kolodvoru u kojem je nakanila urediti novi mlin dogradnjom dva kata. Na kraju se od cjelokupnog posla odustalo. Tako je palež mlina zauvijek ugasio mlinarsku industriju u Đurđevcu, ali i Privredu, čiji su preostali pogoni pripojeni Poljoprivrednoj zadruzi.

Fotografije iz zbirke Matije Vogrinčića