Kao što znamo, zadnji vikend mjeseca lipnja odavno je rezerviran za đurđevečku Legendu o Picokima, odnosno Picokijadu. Treba pojasniti što je u stvari sama legenda? Govoreći općenito o legendi možemo reći da predstavlja narodnu priču o životu neke osobe ili o nekom neobičnom događaju u kojoj je osnovna radnja istinita, dok je ostatak priče obogaćen maštom pojedinca. U samome početku ta priča još nije bila legendom, ali se raširila u narodu i usmenom predajom prenosila s koljena na koljeno. U sebi najčešće sadržava po(r)uku, mudrost, te sukob dobra i zla u kojem dobro uvijek pobjeđuje. Gotovo da i nema hrvatskoga kraja koji nije obilježen ponekom legendom, bilo religioznoga, povijesnoga, ljubavnoga ili kojega drugog sadržaja.
Legenda o Picokima je zapravo narodna predaja, jer kad je pročitamo vidimo da radnja nije bogata sadržajem, niti je kompozicija radnje složena. U njoj srećemo kraće informacije i najnužnije podatke kojima je zadatak da nas o nečemu obavijeste ili upute u postojanje određenih činjenica. Uglavnom, razlike između legende i narodne predaje vrlo su male i teško uočljive. Budući da svoju priču odavna nazivamo legendom, neka tako ostane i nadalje. Legende iz turskoga doba su brojne, jer je to bilo najteže vrijeme za Hrvate i njihovu opstojnost na ovim prostorima. Međutim, legenda o Picokima nije jedina đurđevečka narodna predaja. Postoje još dvije. U jednoj, koja je veoma slična postojećoj, picoka je zamijenio bik. Druga pak govori o začaranim žabama kod Staroga grada koje su prestale kreketati.