Nekadašnje seosko dvorište bilo je nezamislivo bez lastavičjeg cvrkuta. Gnijezdo od blata svile su u štali ispod stropa uz gredu ili zid. Štala i dvorište obilovali su muhama i kukcima, njihovom omiljenom hranom. Ljudi su ih smatrali svojima, domaćim životinjama, jer su živjele zajedno sa blagom i čovjekom i olakšavale im svakodnevan život bez čim manje muha. Doista su ih smatrali svojima, pa su s proljeća običavali reći: Došle so naše lastavice!.

Lastavičje je gnijezdo simbol obiteljskog doma, pa su u lastavici vidjeli svojevrsnu čuvaricu i zaštitnicu. Znalo je biti slučajeva da su gnijezdo sagradile na samoj kući, pa su ljudi rekli da njezino gnijezdo čuva dom od strele (udara groma). Osim toga vjerovali su da je lastavica dobar najavljivač kiše. Tumačili su da će kiša padati ako lastavice nisko lete, a kad su se vinule u nebo bili su uvjereni da kiša neće padati. Točno se znalo kada slijedi rastanak i njihova seoba; okupljanje je uvijek slijedilo oko Male meše, odnosno blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije (8. rujna). Stariji i danas pamte njihova dogovaranja na žicama električnih vodova. Nažalost, takvi su prizori danas rijetki. Nema blaga, štale zjape prazne, a gnijezda su se osula i pretvorila u prah. Zaštitnice su otišle jer je strela umjesto kuće strefila samoga čovjeka.