Seljačkom puku nekad nije bilo potreban sat da bi znali koliko je sati. To im i nije bilo važno. Ravnali su se po soncu ili po otkucajima sata s crkvenog tornja. U prošlom stoljeću, oni koji su radili u polju nedaleko od željezničke pruge, ravnali su se prema vlaku, jer je tadašnja željeznica imala ustaljen vozni red (Evo, baš je poldašni prešel!). Satove, uglavnom džepne,  nosili su gospoda i imućniji trgovci i obrtnici. Dotični imali su i zidne satove u kući, a mogli su ih nabaviti kod mjesnih trgovaca. Stariji se tako sjećaju drvenih zidnih satova s mehanizmom; onih na ruže, ili okruglih. Bolji i skuplji satovi bili su smješteni u drvenom izrezbarenom ormariću. Takvi satovi posjedovali su bate (utege) pomoću koji se navijao satni mehanizam. Dva utega visjela su na lančićima na donjem dijelu sata i svojom su težinom pokretali mehanizam. Kad su se spustili do kraja pomoću lančića bi se podigli k vrhu. Stoga je u svakom većem selu barem povremeno radio po jedan vurmajer, koji je popravljao i prodavao satove. Povijesni izvori bilježe slijedeće urare u Đurđevcu: Ivan Groberscheg (Pöltschah/Štajerska, 1825. – Đurđevec, 1884.) do 1884. godine, Stefan Skoff (1886.), Valent Abramović (rođen 1862. u Kuželu / Krapinske Toplice) od 1895. do 1902., Ivan Hubalek od 1910. do 1914., te Oskar Šestak 1923. godine. Abramović je svoju radnju držao preko puta Brennerove trgovine.