Preteča današnjih gaziranih pića bila je soda-voda, bezalkoholno piće, odnosno obična voda obogaćena ugljikovim dioksidom. Soda-voda proizvodila se u manjim radionicama, sodarama, gdje se ugljikov dioksid pod pritiskom utiskivao u boce s vodom, takozvane sifone. Na bocama je bio ugrađen metalni mehanizam sa ručicom za ispuštanje vode. Boce služile su za višekratnu uporabu, pa su na podravskim ulicama i ispred gostionica nerijetko viđana zaprežna kola kojima su ih sodari, ili njihovi foringaši, razvozili u drvenim kutijama. Najveći kupci soda-vode bili su krčmari u čijim se gostionicama mogao popiti pravi špricer – mješavina vina i soda-vode. U Đurđevcu je sodara zabilježena 1895. godine, a bila je u vlasništvu Franje Quinza, umirovljenog satnika i trgovca, koji je osim sodare držao i bojadisaonicu platna. U razdoblju prije i poslije Drugoga svjetskog rata djelovala je sodara Kristine Plazek.