Vinko Kolar rođen je u Đurđevcu 19. siječnja 1900. godine u seljačko – obrtničkoj obitelji Stjepana Kolara i njegove supruge Marije Kolar rođ. Pogačnik. Bila je to ugledna i dobrostojeća đurđevečka obitelj jer je otac Stjepan bio vijećnik u mjesnom poglavarstvu, a po zanimanju je bio stolar te je imao stolarsku radnju u obiteljskoj kuću u središtu Đurđevca (današnja Ulica Stjepana Radića 25). Otac i stariji Vinkov brat Branko (učitelj rođen 1898. godine) umrli su istoga dana, 14. listopada 1918. godine, kao žrtve španjolske gripe. Brigu o obitelji preuzela je majka Marija Kolar koja je uz sina Vinka imala i kćeri Ljubicu i Darinku. Vinko je studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu no često je dolazio u Đurđevec pomagati majci u poljoprivrednim poslovima. Vinko Kolar oženio se Jelisavom Peršić, kćerkom poznatog industrijalca Matije Peršića koji je imao paromlin u Virju i posjede u Koprivnici. Vjenčali su se 1929. godine u crkvi svete Katarine u Zagrebu.

Mnoge podatke o Vinku Kolaru doznajemo iz opsežnim memoarskih zapisa njegove kćerke, poznate hrvatske povjesničarke Mire Kolar-Dimitrijević. Ona ga opisuje kao neambicioznog čovjeka činovničkog karaktera. Bio je mirne naravi i nije sudjelovao u javnome društvenom životu Koprivnice. Bio je distanciran i od vjerskog života iako je polazio gimnaziju pod pokroviteljstvom biskupa Bauera i Posilovića koji su u njemu vjerojatno vidjeli budućeg svećenika. Nikada nije postao glavom obitelji jer je tu ulogu igrao njegov tast Matija Peršić. Bio je odgojen kao dijete seljaka i obrtnika i k tome pod utjecajem Katoličke crkve i svećenika te mu se bilo teško prilagoditi građanskom načinu života u Koprivnici iako je bio visoko obrazovan. U Koprivnici je radio kao javni bilježnik i pomagao u obiteljskoj trgovini brašnom. Njegov bilježnički ured nije uspješno poslovao jer je bio apolitičan čovjek i nesklon režimu pa je teško mogao dobiti državnu službu. Pri zaposlenju mu je mnogo pomagao ujak ministar prof. Viktor Pogačnik, također Đurđevčan. Na početku Drugog svjetskog rata kažnjen je što je radio kao javni bilježnik u monarhističkoj Jugoslaviji tako što je ostao bez zaposlenja, a zatim namješten u Kotor-Varošu kraj Banja Luke gdje je ostao do 1942. godine. Zatim je radio u Novoj Gradiški, a kraj rata je dočekao kao predstojnik Kotarskog suda u Koprivnici. Nastavio je raditi kao sudac. Umro je 26. rujna 1966. godine u Koprivnici od moždane kapi.