Jedna od brojnih alatki i pomagala koja nalazimo na seoskom imanju je i kluč za seno. Naravno, povezujemo ga sa sijenom, odnosno sjenikom (parma), gdje se upotrebljavao. Poznato je da se sijeno kolima dovozilo u sjenik, istovarivalo i gazilo da ga stane čim više. Nagaženo sijeno najlakše se moglo uzimati odozgo, ali je za to bilo potrebno svakodnevno penjanje po ljestvama. Sijeno se najlakše moglo uzeti odozdo, ali je bilo toliko nagaženo da je to rukama bilo veoma teško moguće. Za to je služio spomenuti kluč. Isti je slučaj bio i sa slamom. Na slikama vidimo dvije inačice kluča; drveni i željezni. Kluč je na vrhu bio zašiljen, zapravo sličio je na udicu. Sijeno se uzimalo (pukalo) tako da se kluč ubadanjem ugurao u sijeno i povukao. Povlačenjem je sa sobom izvadio poveći svežanj sijena. Kao drveni kluč poslužila je grana koju se moralo pronaći u prirodi. Željezni je pak mogao biti u cijelosti od spomenutoga materijala, ili samo vrh, koji se nataknuo i učvrstio na držalo. Izrađivali su ih seoski kovači.