Italico (Alojz) rodio se 31. prosinca 1884. godine u Virju od oca Leonarda (1846. – 1919.), zidara, i majke Marije rođene Elia (1853. – 1938.). Otac je porijeklom iz Gemone / Udine u Italiji. U Virju mu se rodilo još šestero braće (Rajmundo 1880., Katarina 1883., Leonardo 1887., Viktor 1990., Marija 1894. i Alojz 1896.), dok se najstariji brat Ilija (1875.) rodio u Italiji. Italico je krenuo očevim stopama izučivši zidarski obrt. Kao građevinski poduzetnik doselio se u Đurđevec. Isprva je sa suprugom bio na stanu, a kasnije je na Šabarićevom na crkvenom trgu sagradio obiteljsku kuću koja i danas stoji. Zna se da je sagradio zgradu Više pučke škole (1916.; zgrada i danas postoji, a smještena je iza Doma zdravlja) i obiteljsku kuću trgovca Ivana Plazeka (1936.; danas zgrada župnog dvora) u Đurđevcu. Bio je i najpovoljniji ponuđač za gradnju župne crkve u Đurđevcu (1928.), ali ga to zbog utjecaja određenih lokalnih političara nije dopalo. Đurđevčanima je najviše poznat po kinu Apolo, koje je otvorio 1929. godine. U kinu je isprva prikazivao nijeme filmove uz glazbenu pratnju orguljaša Franje Glada. Posjedovao je i lijepu zbirku gramofonskih ploča čiju je glazbu prenosio zvučnik po čitavom trgu. Kino-sala nalazila se u dvorištu iza kuće, a u prizemlju je držao gostionicu (kavana, restoran). U međuratnom razdoblju u sali su se održavale i druge kulturne priredbe, zabave i plesna škola. Valja reći da je 1932. godine u sali održan i vjerojatno prvi izbor za najljepšu djevojku, koji je organizirao nogometni klub Slavija. U njegovu dvorištu bila je smještena i prva slastičarnica u Đurđevcu (1935.). Nakon rata komunističke su mu vlasti oduzele kino i lokal u prizemlju. Mnogi se i danas sjećaju kina „Sloboda“ i gostionice u prizemlju, koju je vodio Imbra Nađ, a kasnije i imena „Park“. Godine 1909. oženio je Mariju Capan (1890. – 1970.), koja mu je rodila Branka Brunu (1916. – 1946.) i Josipa Milenka (1918. – 1986.). Sin Branko bio je tabornik ustaške mladeži za kotar Đurđevec za vrijeme NDH. U veljači 1946. godine odmetnuo se pred komunističkim vlastima poput drugih križarskih skupina. Skrivao se s još dvojicom bjegunaca u vinogradima kod Čepelovca ne čineći nikakva razbojstva, kao neke druge skupine. Poginuo je (2. ili 10. ožujka) u borbi sa KNOJ-em. Navodno ga je na njegovu molbu ubio prijatelj iz grupe. Italico umro je 1941. godine i pokopan u obiteljskoj grobnici na groblju u Virju.