Kao i svi obrtnici, i brijači su bili prisutni u svakom većem mjestu u Podravini, pogotovo u onima gdje su živjela ondašnja gospoda (učitelji, liječnici, trgovci, službenici, odvjetnici…), jer su samo oni bili njihove stalne mušterije. Muškarci seljačkog puka sami su se brijali i šišali. Prije su taj posao obavljali takozvani barberi. Brijači u Đurđevcu bili su uglavnom stranci iz raznih hrvatskih krajeva koji su živjeli u iznajmljenom stanu a radili u zakupljenim brijačnicama. Svaka brijačnica sadržavala je osnovni brijači pribor: ogledalo, britve, remen za oštrenje britve, mašine (ručne šišalice), razne škare, češljeve, posudicu za sopun, kefice, pumpicu za mirisnu vodu i neizostavni kamen, odnosno alaun ili stipsu (kalijev sulfat; sredstvo za stezanje, lijepljenje i dezinfekciju), kojom se zaustavljalo krvarenje ako bi kojim slučajem brijač koga porezao britvom. U samoj pak brijačnici mogle su se pročitati novine na drvenom držaču i razglabati politička pitanja i aktualna događanja u  mjestu. Prema podatku iz 1930. godine, đurđevečki trgovac Robert Brenner trošio je za brijanje i šišanje mjesečno 20-25 kruna, za koje se u njegovoj trgovini tada mogla kupiti, na primjer, sjekira, motika, škare ili kilogram kvalitetnije kava.

Prema dosadašnjim saznanjima prvi zabilježeni brijač u Đurđevcu bio je Ferdo Proszt (1830.). Nakon njega nailazimo na Šimuna Weiganta (1853.), njegova sina Ivana (1873. – 1879.), Nikolu Jendrašića iz Virja (1881. – 1885.), Josipa Freibiša iz Rovišća (1886. – 1887.), Tomu Kovačevića iz Virovitice (1896. – 1907.; umro 1907.). Istovremeno s Kovačevićem radio je i Blaž Valek (1894. – 1918.), ujedno i aktivan vatrogasac.

Umro je 1918. godine, a posao je preuzeo sin Matija (do 1934.), jedan od prvih nogometaša nogometnog kluba Graničar (1919.) i član sokolskog društva. Radili su u iznajmljenom lokalu na Trgu kralja Tomislava 4 (prizemlje zgrade Hrvatske seljačke zadruge). Godine 1930. spominje se brijač Martin Lazić (Stjepana Radića 46), a 1934. zabilježeno je da posao vodi njegova udova Marija. Iste godine spominju se brijači Stjepan Čaušić i Milan Ivković (Stjepana Radića 40), a potom Ljudevit Sestrić. Pred sam rat radio je i Stjepan Kušec, koji je zbog komunističke ideologije često uhićivan. Najposlije, oni stariji pamte poslijeratne brice: Luku Jaklina, Franju Prepelca, Josipa Floreanija (svi evidentirani 1954.), Andriju Pokrivka (1959.), a napose „legendarnog“ Ivana Jendrašica zvanog Zito.