Teško je zamisliti život bez žita i brašna. Žito se oduvijek mljelo u mlinovima na kamen, bilo ručnima ili u vodenicama na Dravi i potocima. Budući da je Drava snažna rijeka, većinu ovdašnjih vodenica pokretala je dravska voda. Vodenice su oduvijek držali bogati veleposjednici i seljaci, ili se nekoliko imućnijih udružilo i zajednički mljelo. To su bili ketuši, čiji je prihod od meljave ovisio o veličini udjela u mlinu. Vodenica su bile postavljene uz obalu, uglavnom u grupama, i to na onim mjestima gdje je dravska voda bila brza i gdje je najjače udarala. Svaka grupa vodenica predstavljala je jedno selo. Cijeli mlin bio je vezan gredama, lancima ili užadi s obalom (strmec), a do mlina se išlo preko brvi. Na obali je bila podignuta brvnara (koča) sa žitom. Vodenice su gradili posebni majstori, koji su ujedno izrađivali riječne skele i čamce. Svaka pojedinačna vodenica bila je pravo remek djelo, jedinstven primjer drvenog stroja u kojem skoro da i nije bilo metalnog dijela. Dravska vodenica sastojala se od glavnog čamca (komp) na kojem je smještena vodenička kućica (šator), te navodnice, odnosno manjeg bočnog čamca. Komp je bio širok 4 metra, metar dubok, dok mu je dužina ovisila o veličini vodenične kućice. Navodnica je dolje bila široka jedan metar, duboka također jedan metar, a dugačka 10-12 metara.

Prema struji vode komp i navodnica malo su zašiljeni da se panjevi i granje ne bi zaustavljali i oštećivali konstrukciju. Za gradnju se upotrebljavala uglavnom birana piljena hrastovina. Horizontalna drvena osovina (gredel, bik) s širokim vodeničkim kolom (naper), ležala je s jedne strane na navodnici, a s druge ispod mlina na kompu.

Tako se vodeničko kolo okretalo snagom vode. Na kraju te osovine, u podnožju mlina smješten je drveni transmisijski postroj koji je snagu okretanja horizontalne osovine prenosio na vertikalnu osovinu na kojoj se nalazio mlinski kamen. Žito su mljela dva okrugla kamena postavljeni jedan na drugome, od kojih se okretao samo gornji. Žito se sipalo kroz rupu u gornjem kamenu, a brašno je uz pomoć utora na kamenu curilo u drvene pretince iz koji se grabilo u vreće. Ako je godina bila rodna jedan je mlin mogao  zaraditi 1,2 tone žita. U 19. stoljeću, od virovskog do pitomačkog dijela Drave znalo je mljeti pedesetak vodenica.