O povijesti lovstva u Đurđevcu i bližoj okolicu nema previše podataka. Zna se da je u drugoj polovici 19.  stoljeća lov bio privilegija imućnijih pojedinaca, kao i danas. Tako nam županijski izvještaji za pojedine godine donose popise ustrijeljene divljači na području županije. Primjerice, 1888. godine lovci đurđevečkoga kotara ubili su jednog vuka, a 1894. čak 54 divlje mačke. Lovci većinom bili su šumari i pojedini državni službenici i veleposjednici. Postoji podatak da je šumar Rudolf pl. Rukavina, koji je službovao u Đurđevcu do 1908. godine, bio strastven lovac, a u Novoj Gradiški dugogodišnji predsjednik tamošnjega lovačkog društva. Prije toga bio je prvi tajnik Lovozaštitnog i lovačkog društva osnovanog u Đurđevcu 1892. godine.

Istovremeno je u Đurđevcu kao općinski šumar radio i Jaroslav pl. Šugh, koji je kasnije dao značajan doprinos pri osnivanju Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju. Osim toga, bio je i  urednik časopisa Posavski lovac (1924.) u kojem je objavljivao stručne članke i prijevode članaka iz stranih časopisa. Zanimljivi su podatci pronađeni u poslovnim knjigama trgovine Roberta Brennera iz 1930. godine. U njima se spominje da je u trgovini prodavao  patrone  cal. 16, patrone Flobert, kapsle i sačmu (1 kg – 20 kruna) pa su lovci sami kod kuće punili patrone za puške. Na pojedine lovce upućuje nas knjiga dužnika trgovine: Antun Lebinec, krojač iz Budrovca, Đuro Leščan, Gabrijel Petanjek, niži službenik, Martin Živko, brijač Matija Valek, Mijo Marić, sudbeni pisar, krojač Milan Pintar, Italiko Fantoni, građevinski poduzetnik, i Mijo Topolčić, bivši općinski nadstražar. U međuraću je pak 1934. počelo djelovati društvo Jelen, lovačko udruženje državnih činovnika, a 1939. godine Hrvatsko seljačko lovačko društvo sreza đurđevačkog.

Nije na odmet spomenuti da je i u prijašnje vrijeme bilo krivolovaca, ali si oni nisu mogli priuštiti puške, pa su rado po šumarcima i po goricaj postavljali drote (zamke od žice) za raznu divljač. Čak je bilo i pojedinaca koji su bilo toliko vješti u bacanju bote (kraćeg debljeg štapa) da su bez problema mogli sperušiti kakvoga fazana. Za takve se govorilo da su se skrasce puščali v jagarijo.