Puževi (Gastropoda) su danas najbrojniji mekušci, a u posljednje vrijeme sve više se govori o njima kao štetočinama u vrtu. Zanimljivo je da se puževi tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta povlače u kućicu i privremeno zatvaraju slojem stvrdnute sluzi, pa vrijeme hladnoće ili suše proborave u zimskom ili ljetnom mirovanju. Uglavnom ih nalazimo na vlažnim mjestima, pogotovo nakon kiše. Puževi golaći nemaju kućice pa se od isušenja štite obilnim izlučivanjem sluzi. Stoga često vidimo svjetlucave tragove njihova kretanja tlom.

Stari Podravci razlikovali su tri vrste puževa: vinogradnjaka, puža živičnjaka i puža golaća. Vinogradnjaka nazivali su neobičnim imenom – pož z luščijnem, vjerojatno poradi velike krhke kućice. Živičnjaka, a po svemu sudeći i sve barske puževe, nazivali su kačji pož a golaće glivar. Pastiri su za vrijeme čuvanja blaga vinogradnjake često znali sakupljati i peći na žaru. Puževi s kućicom posebno su bili dragi djeci, a kad bi kojeg uhvatili igrali bi se njima, promatrali ih i govorili: Pož, mož, puščaj roge na babine bele noge. Ako nečeš puščati ja ti vužgem kučo, klet, kučo, klet!. Postoje i dvije stare pitalice o pužu: Što je navek sam vu svoje iže? i Tovara nosi – kojn neje, roge ima – vol neje?.