Jaboka (plod i drvo), jabočeca, jabočnača (savijača s jabukama), jabočina (sok od jabuka), naše su kajkavske riječi u svezi jabuke. Stare jabuke nalazimo, kao nekad tako i danas, na našim vrtovima i vinogradima. O kakvim je vrstama riječ? Još od 19. stoljeća sađene su sorte jabuka od kojih pojedine i danas susrećemo u našim vinogradima: kuturača, reščica, šipulika, zelenika, crlenika, kanada, žetvenka (crvena i bijela), kralefka, krastača, slatkača, funtača, petrofka, pisanika, parmenka, medunika, belica i druge. Kuturača je po svemu sudeći najzastupljenija. Najinteresantnija vrsta bila je šipulika. To je jabuka jarko crvene boje i masne pokožice, a kad je posve zrela sjemenke joj zveckaju. Spomenuta stara narodna imena jabuka spominje i Bogoslav Šulek u Jugoslavenskom imeniku bilja iz 1879. godine, a neke i Fran Kuralt u Voćarskom priručniku iz 1884. godine. Stoga ih možemo smatrati još starijima. Nažalost, za većinu tih domaćih jabuka ne znamo koje su sorte i kako se zapravo zovu.

U tome nas sprječava i to što su tijekom godina te jabuke nastale mnogobrojnim precjepljivanjima na raznovrsne podloge, a rasle su u različitim mikroklimatskim područjima uzgajane uglavnom slobodnim uzgojem bez rezidbe. Zbog toga postoji velika šarolikost podsorti, pa je sama sistematizacija itekako otežana. Stoga nije ni čudo da za istu sortu jabuke postoji više naziva, ovisno o kojem je hrvatskom kraju riječ. Početkom 1890-ih bile su zastupljene sljedeće sorte: podravska zelenika, engleska zlatna, crvena i zelena srčika, kožnjača (Lederapfel), car Alexander, mošancika, tafetofka i brojne druge. Neka od navedenih imena vjerojatno se odnose na pojedine gore navedene domaće nazive, ali je to zbog spomenutih razloga teško utvrditi. Uglavnom, stabla starih sorta odavno su izumrla. Postoje tek pokoja, a malo je pojedinaca i rasadnika koji se bave cijepljenjem i uzgojem njihovih sadnica.