Vlasulja bradica (Festuca vaginata Waldst. et Kit.) biljka je iz porodice trava. Uz sivkastu gladicu jedina je endemična biljka pješčarka, koja raste samo na pješčarskim površinama. Uspjela se koliko toliko održati na Đurđevečkim peskima od početka 20. stoljeća, kada je sijana radi smirivanja i učvršćivanja pijeska prije pošumljavanja borom i bagremom. Prema istraživanjima i pisanju dr. Radovana Kranjčeva od pred nekoliko godina, vlasulja bradica zadržala se na plohama botaničkog rezervata, na ostatcima pješčare kod Kloštra, te mjestimice na malim otvorenim površinama sjeverno od Đurđevca, uz poljski put prema Molvama i na odvojenim površinama pijesaka istočno od Kalinovca prema Dragancima. Vlasulja bradica obilno osjemenjuje i brzo zaposjeda otvorene površine pijesaka stvarajući manje ili veće busene u zajednicama. Korijenje joj dobro  veže pijesak, brzo se busa i stvara bujnu obraslu tratinu. Ako u proljeće ima dovoljno kiše, ljetne žege i suša ne mogu joj naškoditi. Iako se nadzemni dio osuši ona je živa u korijenu u vriježama, koji se budi nakon jesenskih kiša. Panonska je endemična biljka i kritično ugrožena vrsta hrvatske flore. Može se očuvati jedino na dovoljno otvorenom i slabo obraslom pijesku, kakvog danas ima veoma malo, jer su skoro sve pješčane površine pod šumom i biljnim pokrovom.