Poznato je da je đurđevečka obitelj Braun bila ne samo vlasnik nadaleko poznatog paromlina u Đurđevcu, već i svjetski priznate uljare u Koprivnici, koju je pokrenula 1917. godine. Uljara bila je poznata po svome bundevinom ulju marke „Crnac“. Međutim, ideja da u Đurđevcu proradi uljara pojavila se još 1891. godine. Milan Poljak, učitelj u Đurđevcu, osobito se zanimao za poljoprivredu, pa je bio i jedan od suosnivača mjesne podružnice Gospodarskoga društva osnovane te godine. O poljoprivredi je objavio desetak novinskih članaka, te održao brojna predavanja o uzgoju pojedinih poljoprivrednih kultura. Na svome imanju od dvadesetak rali već je dvije godine uzgajao „orijaški ruski suncokret“. To ga je ponukalo da krene s proizvodnjom suncokretova ulja u Đurđevcu. Vijest o tome donose Narodne novine i navode da se takvo ulje puno rabi u Rusiji i da je kudikamo bolje od francuskoga. Nadalje pišu: Čim stignu iz češke makine, potrebne za fabrikaciju, odpočeti će se sa proizvodnjom ulja. Dao Bog da bi se naši vlastelini i poveći gospodari ugledali u liepi primjer učitelja koji iz domoljubja badava razdaje sjeme suncokreta medju pučanstvom svoga kotara.

Nažalost, ova ideja nije zaživjela, a prema članku očito je da uljara nije ostala samo na ideji, već se krenulo i u nabavu strojeva. Sam Poljak kao učitelj nikako nije mogao imati potrebnog kapitala za pokretanje proizvodnje, već je vjerojatno imao podršku nekog tko je mogao poduprijeti ovaj projekt. Tko je to bio, nije poznato, jer o tome danas nemamo nikakvih drugih saznanja. Od projekta se vjerojatno odustalo zbog nedostatka sirovine, kao i stupnja razvoja poljoprivrede u to vrijeme. Da je projekt ostvaren Đurđevec bi time imao ne samo razvijenu mlinarsku industriju, već i industriju ulja, ali i poljoprivrednu proizvodnju, pa možemo samo nagađati kako bi se to odrazilo na budući razvoj Đurđevca.