Zimsko doba godine prije ere hladnjaka i zamrzivača bilo je vrlo pogodno za održavanje svadbi. Svadbe se tijekom godine nisu održavale jer je visoka temperatura bila nepogodna za čuvanje obilja hrane sklone kvarenju. Drugi je razlog taj što je zimi bilo najmanje posla u kući, štali, na polju i u vinogradu, pa je narod tada imao vremena veseliti se. Najpogodnije razdoblje bilo je od Božića do Pepelnice. Potencijalne se zaručnike nije pitalo slažu li se oni s tim da se žene. Roditelji su tako odlučili i pogovora nije bilo. Reklo se tada: Ak se i nemajo radi, več se bodo imali, bodo se nafčili!. Na tadašnju ženidbu sina ili udaju kćeri roditelji su gledali dvojako. Ako su ženili sina onda je bilo dobro, jer je snaha sobom obično donesla miraz u gruntu i kravi, a ako su udavali kćer onda su osiromašili jer su takav miraz morali i sami dati kćeri pri odlasku iz kuće. Svadbe su nekad bile i po nekoliko dana, za razliku od danas kada se održavaju svega nekoliko sati. Širom Podravine poznati su različiti svatovski običaju, kako u kojem selu. Na starim svatovskim fotografijama najviše su snimani mladenci s kumovima i u pratnji dva para klencera i klenceric (momci i djevojke).

Svatovsku svitu određivala je mladoženjina strana iz redova najbliže rodbine. Ljudi se sjećaju čestih svađa oko toga tko će biti prvi kum ili prvi klencer, a ishod toga bile su dugogodišnja netrpeljivost i svađa među bližom rodbinom. U skorije vrijeme svitu su određivali sami mladenci. Kao kumove birali su prijatelje. Broj parova klencera i klenceric znao je biti i veći od deset. Takve svite išle su na vjenčanje pješice (štrekali so). Danas svita više nema, na vjenčanje se mladenci voze u autu a svi svatovski običaji su nestali i se zaboravljaju. Jedino nisu zaboravili na darivanje mladenaca. Na primjer, svatovski običaji u Đurđevcu o kojima danas znamo, novijeg su datuma (20. st.), dok su izvorni svatovski običaji iz 19. stoljeća posve zaboravljeni. Doduše, nisu posve nepoznati jer su trenutno predmet istraživanja.