Unatoč tome što su Đurđevčani pekli kruh u svojim krušnim pećima, uvijek se našao barem jedan pekar u mjestu. Takvi pekari pekli su uglavnom peciva, ponajviše žemlje, ali i kruh kojeg su kupovala tadašnja đurđevečka gospoda. Seljački si je puk tek ponekad mogao priuštiti pokoju žemlju. Pekare bilježimo od prve polovice 19. stoljeća; Ivana Zrelca (1825.) i Ivana Mandića (1826.). Pekarskim poslom bavili su se i gostioničari.; Vatroslav Čikvar od 1862. do 1872., i Đuro Mihinić (1878.), ali i trgovci; Jakob Gottlieb (1885. – 1917.) i Mijo Potec (1914. – 1922.).

Osim njih, povijesni izvori spominju i Matiju Horvata (1906. – 1934.), Adolfa Weinbergera (1907. – 1910.), Petra Mancea (1918.), Ivana Oreškovića (1919.) i Ivan Kitonića (1922. – 1940.).

Nakon Drugoga svjetskog rata otvorena je Pekarska proizvođačka zadruga Zrno, prva veća pekara u Đurđevcu. Nije poznato od kad je u pogonu, a spominje se 1953. godine.  Potom ju je preuzelo poduzeće Privreda, u sklopu kojeg je djelovao i bivši Braunov paromlin. Pekara je uređena u dvorištu pored mlina, a 1958. godine postavljena je peć za takozvanu parnu pekaru. Stoga su Đurđevčani govorili da kupuju parenoga kruva. Osim za novac, kruh se mogao mijenjati za brašno, a od 1960. godine samo za pšenicu. Nakon što je mlin izgorio u velikom požaru iste godine, Privreda je propala, a pekara je pripojena Poljoprivrednoj zadruzi. Početkom 1960-ih potražnja za kruhom bila je velika, pa se ga sve više i više peklo, a u pekari su učestale velike gužve. Đurđevčani su zbog toga tražili da se otvori još pokoje prodajno mjesto. Kapacitet pekare postao je malen, pa se 1965. godine prišlo modernizaciji i proširenju, a ubrzo je otvoren i svojevrsni restoran u kojem su se mogli kupiti pekarski proizvodi, a uz pivo pojesti dobre kobasice sa senfom.