Lončarski obrt odavno je izumro u našem kraju. Bez njihovih proizvoda nekadašnje domaćinstvo nije moglo opstati. Samo da nabrojimo neke njih: čupe (za mlijeko), kante (za vodu, vino), srablivke (služila je kao čaša), maslejnaki (za maslo), maščenke (za mast), tajneri, zdele, tigajne, točeri, octenke (za ocat), sirotnaki (za sirutku), putre (za nošenje vode, vina) i razne druge. Posuđe je pravljeno od gline na lončarskom kolu, zatim sušeno i pečeno u posebnim pećima. Lončari su, kao i drugi obrtnici, svoju robu prodavali na sajmovima uglavnom razmjenom za žito.

Cijena pojedine posude bila je količina žita koja je u nju stala. Posude su se često znalo polupati i takvima nije bilo spasa, no napukle veće posude u kojima su čuvane krute tvari spašavali su drotari. To su bili putujući meštri koji su posude opletali tankom žicom. Unatoč lomljivosti dobar dio staroga glinenog posuđa ipak je ostao sačuvan, ponajviše u muzejskim i privatnim etnografskim zbirkama. Osim domaćih, i zagorski lončari, zvani Majdaki (Zagorci, Prigorci), dolazili su na naše sajmove, ali i kolima prolaziti kroz selo i vikom nuditi svoju robu. Nekoliko generacija đurđevečke obitelji Dolenčić (bilo ih je više u Đurđevcu) bavila se tim poslom. Stariji se sjećaju lončara Blaža Dolenčića. Krajem 19. stoljeća radilo je desetak lončara u Đurđevcu.