Hren (Armoracia lapathifolia Gilib.) je višegodišnja biljka koja se najviše upotrebljava u prehrani. Nalazimo ga još na ponekim okućnicama i vrtovima, vrlo rijetko u polju. Korijen je bijele boje i ljutog okusa, a vadi se od srpnja do studenog. Priprema se svjež. Može se jesti svježe nariban ili se od njega priprema umak. Naribani torman uz šunku neizostavni je dio uskrsnog doručka, a tormanov sos idealan uz kuhanu piletinu, te kao takav sastavni dio nekadašnjeg svatovskog objeda. Po njem su hrenovke dobile ime, premda je uobičavamo jesti više sa senfom nego s hrenom. Poznata su njegova ljekovita svojstva. Bogat je vitaminom C, kalijem i drugim hranjivim sastojcima. Pogotovo je poželjan u vrijeme prehlade, kod upale grla i dišnih puteva jer svojim sastavom djeluje antibakterijski i antivirusno. Žlicom se uzelo toliko naribanoga tormana da prejde čez nos. Torman se nariban upotrebljavao i za liječenje keja (konjske astme) i prehlade, da konj lakše izbaci šmrkle. Zimi se čuvao zakopan u vlažnom pijesku u kakvoj posudi, obično u podrumu. Riba se obično vani na zraku, jer potiče suze, pa se kaže da se čovjek pritom „plače“. Pri jelu, ako je nariban, znalo se u šali puhati prema tanjuru da lutina otije nekomu pod nos. Podravci ga nazivaju torman, od mađ. – torma.
KOMENTARI