Premda domaćima smatramo posve druge životinje, ipak i muhu možemo nazvati domaćom. Domaća muha Musca domestica L. bila je neizostavna u svakom seoskom dvorištu, u staji i na gnojištu. Dosadna i nametljiva, stvarala je velike probleme ljudima i stoci. Uoči kakve veće promjene vremena, toliko su znale biti dosadne da su ulijetale u usta i uho, pa čak i „ugristi“. Nemali broj puta znala se zvrteti i utopiti se u tanjuru s hranom prilikom jela. Oni koji nisu bili gadljivi u šali su znali odgovoriti: Nikaj zato, naj skrči noge!. Njihovu brojnost uspješno su rješavale lastavice koje su obitavale u štalama. Ljeti se pak trebalo paziti kod čuvanja hrane da jo muja ne zapluje. Zato se hrana morala spremiti u posude ili pokrivati krpama. U govoru Đurđevčana nalazimo različite vrste i njihove nazive: obična muja, zlatna muja (zlatara), serepika (konjska muha), mesarica (koja odlaže jaja u meso), brnkarica, i druge. U nekim drugim selima nazivaju je muha, kao i na standardu, dok je u Molvama moha. Uz muhu vezane su i razne uzrečice: imati svoje muje (biti svojeglav, nepredvidiv, hirovit), biti dosaden kak muja, kupiti se kak muje na drek (naglo se i brzo oko čega skupljati), leteti kak muja bez glave (smušeno, bezglavo juriti), opasti kak muja f trenc (upasti u neprilike; biti uhvaćen, raskrinkan u kakvom nedopuštenom djelu), terati muje po zraku (biti smušen), živeti kak muja na stene (bezbrižno živjeti, uživati bez briga i obveza), i vrag more jesti muje na silo (u nuždi se sve prihvaća), dok muje grizo kiša bo padala…