U Đurđevcu je 1950-ih i početkom 1960-ih u svrhu informiranja mještana, a u nedostatku radijskih prijamnika, djelovao javni razglas. Nazivali su ga razglasna stanica. Razglas sa zvučnicima bio je postavljen na banderama u samome središtu mjesta i na obližnjim raskrižjima. Mještani su putem razglasa mogli slušati glazbu te čuti razne mjesne informacije i novosti, poljoprivredne savjete, općinske i kotarske naredbe i pozive, ali i prijenose emisija Radio-Zagreba. Najposlije, što se glazbe tiče, izvođene su i melodije po željama, što se pojedincima nije dopadalo, pa je zbog toga bilo primjedaba i u Đurđevačkom vjesniku. Tako se jedan čitatelj pismom žalio uredništvu na sljedeće želje: „Najljepšem dečku u Đurđevcu želi prijateljica pjesmu Veseljak“ i, „Vrataru Graničara za tri primljena gola žele navijači pjesmu Tri prijatelja. Osobito je bila poznata nedjeljna zapovijed, koju su mještani nazivali zapovest, to jest javno čitanje naredbi i poziva. Ona se rado slušala jer se nedjeljom ispred crkve prije i poslije mise uvijek zateklo mnogo ljudi. Dotad ih je mještanima prenosio bubnjar na raskrižjima.

U to vrijeme održavalo se i čitanje prodajnih oglasa. Mještani su ga kasnije nazivali proglasom. Čitač se nalazio na prozoru općinske zgrade (danas zgrada gradske uprave), s kojeg je naglas čitao oglase koje su mu prije toga prodavatelji dali napisane na papiru, uz priložena dva dinara za uslugu. U konačnici, može se reći da je razglasna stanica bila preteča Radio-Đurđevca osnovanog 1964. godine, koji je u potpunosti preuzeo njenu ulogu. Zanimljivo je da su se glazbene želje zatim „premjestile“ na radio gdje su se zadržale sve do današnjih dana, i tako postale najstarija radijska emisija đurđevečkog radija (Želje, čestitke i pozdravi), to jest, ova je emisija zapravo starija od Radio-Đurđevca. Neupućeni bi se lako mogli zapitali: Je li moguće da emisije mogu biti starije od radijske stanice? Zaista, ovaj primjer govori da je itekako moguće. Slično se dogodilo i s proglasom, koji se također „preselio“ u radijski eter.