Frentuvati, odnosno iti vu frent je pojam vezan uz obrtništvo. Odnosio se na obrtničke šegrte koji su nakon naukovanja postali kalfe i krenuli u svijet za poslom. Mladić koji je nakanio postati obrtnikom krenuo je u zanat kod nekog mjesnog obrtnika. Mladi je šegrt nakon naukovanja morao frentuvati barem tri godine stječući znanje po mnogim obrtničkim središtima Hrvatske, da bi nakon položenog stručnog ispita i izrade oglednog djela kao kalfa mogao raditi u čijoj radionici ili otvoriti samostalnu obrtničku radnju. Tako su mnogi kalfe i obrtnici došli u Đurđevec, gdje su radili, oženili se i trajno nastanili. Kalfa se potom učlanio u mjesni obrtnički ceh, odnosno obrtničku zadrugu, u kojima je zajedno s članovima obrtnicima ostvarivao svoja prava. Ceh je posredovao kod potreba kalfi i šegrta, te nastojati da obogate svoje znanje. Jedan od glavnih zadataka obrtničke zadruge bio je uvesti zadružnu blagajnu s ciljem materijalne potpore članova u vidu posudbine ili pomoći obitelji prilikom smrti zadrugara. Isto tako mogli su pristupiti bjelovarskoj Okružnoj blagajni za potporu bolesnika, osnovanoj 10. travnja 1893. godine. Kalfu je pri zaposlenju svaki obrtnik bio dužan prijaviti ovoj blagajni. Po današnjim mjerilima to je bio jedan vid zdravstvenog osiguranja. Svaki poslodavac je plaćao jednu trećinu sam, dok je ostale dvije namirivao iz plaća namještenika. Koji je dobrovoljno pristupio blagajni sam je za sebe plaćao prinos. Šegrt je mogao biti članom blagajne samo ako je dobivao određenu naknadu za rad ugovorom određenu između njega, poslodavca i roditelja ili skrbnika. Ako je obolio imao je pravo na besplatnu liječničku pomoć, lijekove i ostala medicinska pomagala te hranarinu za bolničko liječenje, i to najviše za dvadeset tjedana. Obitelj umrlog člana dobila je pomoć u vrijednosti 20 % njegove plaće. Prema obrtnom zakonu iz 1884. (paragraf 111. zakonski član XVII.) svaki kalfa morao je posjedovati poslovnu knjigu izdanu i ovjerenu od kotarske oblasti, u kojoj su bili naznačeni osobni podaci (ime, prezime, mjesto rođenja, općina, kotar), podaci osobnog opisa te godina rođenja i vjerozakon (vjeroispovijest). Na drugoj strani upisivalo se ime, prezime i zanimanje poslodavca, datum početka službovanja, zanimanje kalfe, te dan svršetka službe. Sve je to upisivao i pečatom ovjeravao pisar kotarske oblasti. Svaki kalfa je mogao slobodno birati kod kojeg će obrtnika raditi, pod uvjetom da ima otpusnu svjedodžbu prijašnjeg poslodavca koju je ovaj dužan dati uz otpusni rok od 15 dana. Prije samoga zapošljavanja poslodavac, odnosno obrtnik, sklopio je s kalfom ugovor o radu. Bez otpusnog roka obrtnik je mogao dati otkaz kalfi samo ako je počinio krađu, zlostavljao namještenike, gazdu ili članove njegove obitelji, ako je neopravdano bio odsutan s rada najmanje jedan dan, ako je dobio zaraznu bolest, te ako je zloupotrijebio gazdino povjerenje ili svoj položaj. Ugovor mu je prestao važiti ako je otišao u vojsku, a ako je pozvan kao pričuvnik ili domobran na vojnu vježbu, ugovor se nije raskidao. Za trajanja vježbe nije dobivao plaću.