Baviti se stolarskim obrtom nekad je bio veoma unosan posao. Uvijek je nekome trebalo izraditi kakav ormar, postel (krevet), stol, ladico (škrinju), stolicu, klupu, stolčeca, vrata, štok (dovratnik), oblok (prozor), policu, razne kutije, lajte za mejlo, korita od dasaka, kopajne za svinje, daske podnice, prsnice (stropne daske), pa i lijes. Povrh toga roditelji su svojim kćerima prije udaje morali za miraz pripremiti krevet, ormar i pokoju stolicu. Svaki je stolar posjedovao jednu prostoriju namijenjenu za radionicu, zvanu verštat, u kojoj je dominirala stolarska klupa, odnosno oblibank.

Osim toga uvijek je pri ruci bilo otprije pripremljenih dasaka različitih dužina i debljina, te ostalih drvenih komada potrebnih za obradu. Stolari su upotrebljavali podosta različitog alata: razne obliče (blanje), pile, svedre, bate (čekiće), klešče, vaservage (libele), gletve (dlijeta), šarafcige (stegače), švarbe, obročnake, vinklajzline (kutnike), pilake (brus za pile) i uvijek potreban  colštuk (stolarski metar) i olofko. Potrebni bili su i razni čavli, okovi, panti (šarke), šarafi, šmirgli, te kejle i firnajz. Kejle je stolarsko ljepilo, odnosno tutkalo, koje se dobivalo posebnim kuhanjem životinjskih kostiju i koža. Firnajz je služio kao zaštitni premaz za drvo.