Tomerlinovi su brojna đurđevečka obitelj. Pojedini su se zadržali u Đurđevcu, a neki su nakon školovanja otišli u druge krajeve Hrvatske. Među njih spada Anđelko (Engelbert) Tomerlin (rođen 1840.), koji se skrasio u Petrinji kao gradski tajnik (1889. – 1894.). U Petrinji je svojevremeno živio i njegov brat Martin, vojni časnik i kao pukovnik glavni zapovjednik hrvatskog oružništva (od 1893.). Anđelkova supruga Valentina Valentović (rođena 1835.) rodila mu je tri sina: Anđelka (Engelberta, 1865.), Otomana (1869.) i Mirka (1872.). Sin Anđelko završio je u Petrinji učiteljsku školu, a službovao je u Kešincima do 1893., potom u Vođincima, od 1896. u Jarmini, a zatim u Velikoj Kopanici do 1903., kada je otišao na dječačku nižu pučku školu u Vinkovce. Tu je službovao do 1. rujna 1916. , a potom u Županji. Od 12. ožujka 1936. živio je u Zagrebu. Pisao je crtice i dječje priče u Smilju (1890. – 1891., 1894.) i Sriemskim novinama (1895.). Raznim dopisima i člancima javljao se u Napretku (1888., 1890. 1891.), Narodnim novinama (1912.), Sriemskim novinama (1903.) i Agramer Tagblattu (1911.). Napisao je šest igrokaza (neke u stihovima), pet ih je objavio u Tamburici (1906., 1910.), Sriemskim novinama (1895.), Smilju (1899.) i Vinkovačkim novinama (1918.), a dva kao samostalna izdanja; Osveta (Vinkovci, 1905.) i Agent za sve (Sisak, 1910.).

Pripremio je Spomen-spis hrvatskog pjevačkog društva Relković (Vinkovci, 1908.). Sa suprugom Marijom imao je sinove Slavka (Kešinci, 2. ožujka 1892. – Zagreb, 26. siječnja 1981.), poznatog akademskog slikara, Ivana (1895.), Anđelka (1900.), Josipa (1902.), te kćeri Mariju (1904.) i Ivku (1908.). Umro je u Zagrebu 23. studenoga 1941. Sin Slavko posvetio se slikarstvu. Nakon školovanja na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (1908. –1912.) i na Akademiji u Pragu, vodio je u Osijeku privatnu slikarsku školu (1919. – 1921.). Nakon toga preselio se u Zagreb. Kao slikar, nije pratio nove trendove nego je ostao odan tradicijskom građanskom slikarstvu, pod vidnim utjecajem svoga učitelja Vlahe Bukovca. Njegova su djela danas vrlo prepoznatljiva po svome realističnom stilu. Uglavnom predstavljaju prizore iz seljačkog života (narodni običaji, nošnje) Slavonije i Prigorja, kao i po pejzažima. Pojedine slike otisnute su mu na brojnim starim razglednicama.