Ivan Topolčić, zvan Ivica Jančikin, rođen je 20. siječnja 1922. godine od oca Martina i majke Bare rođene Imbrešić. Još kao mladić učlanio se u Prosvjetno društvo Zrinjski (osnovano 1920.), koje je radilo na prosvjetnom, gospodarskom i socijalnom napretku svojih članova zasnovanom na katoličkim načelima. Topolčić je puno čitao i među seljacima je slovio kao jedan od načitanih. Obilato se služio društvenom knjižnicom punom vjerske i povijesne literature, matičinih i gospodarskih izdanja, te ostalih časopisa. Najposlije, preuzeo je vođenje knjižnice sve do početka 1940-ih. Početkom rata i partizanskih prijetnji zajedno s Martinom Zubićem i Đukom Tomerlinom kriomice je otpremio knjižnicu u svoju kuću. Kao čovjek od vjere i s kućom punom vjerske literature, u poratno se vrijeme izložio velikoj pogibelji, pa je u vrijeme bivše Jugoslavije kao neženja vodio samački život baveći se poljoprivredom, ali bez ikakva eksponiranja u javnosti. Stoga su ga pojedinci smatrali čudakom. Živio je skromno vjerskim životom, ali je zato puno proputovao odlazeći na brojna hodočašća diljem Europe. Osim toga, često je radio nadničarske poslove na tuđim imanjima i na istovaru robe na željezničkom kolodvoru. Za sobom je ostavio cjelokupnu društvenu knjižnicu, ali je ona dobrim dijelom propala zbog vlage i glodavaca. Topolčićev je nasljednik uvidio vrijednost ostavštine, pa ju je prepustio Gradskoj knjižnici, iz koje je Božica Anić, tadašnja ravnateljica, izlučila ono što je ostalo cijelo i upotrebljivo. Spašeno je ponešto vjerskih i književnih časopisa, te povijesne literature. No našlo se tu i vrlo vrijednih dokumenata i rukopisa, osobito ostavština đurđevečkoga orguljaša Franje Glada (1875. – 1937.), koji je svirao i vodio crkveni zbor od 1898. godine, i puhački orkestar vatrogasnoga društva (1925. – 1932.). To su tekstovi liturgijskih pjesama i notni zapisi, među kojima su pronađeni i oni bivšeg župnika Jakova Novosela. Ostala je sačuvana i pjesmarica Ivana Kundačića, Pjesme mešne – pisac Ivo Kundačić iz Gjurgjevca, spisana početkom 20. stoljeća, kao i neki dokumenti Andrije Ormuža, sudskog pisara (1875. – 1952.), učiteljice Terezije Katušić, službujuće u Đurđevcu od 1910. do 1942. godine i etnomuzikologa Franje Židovca (1903. – 1986.). Ne zna se kako su privatni rukopisi završili u Topolčićevoj ostavštini, ali se pretpostavlja da ih je sam spašavao prilikom čišćenja kuća prije useljavanja novih vlasnika. Topolčić je umro 15. prosinca 1996. godine od posljedica pada sa stabla.