Valentin Bazijanec rođen je u Kalinovcu 12. veljače 1900. godine od oca Grgura i majke Roze rođene Zalar. Jedan je od čak devetero braće. Brat je Petra Bazijanca (1898. – 1981.), poznatog liječnika u Đurđevcu. Pučku školu završio je u Kalinovcu, gimnaziju u Bjelovaru i Požegi (1919.), a na početku studija u Zagrebu odlazi u Družbu Isusovu. Filozofiju je studirao u Zagrebu i Pulachu kod Münchena, gdje je diplomirao 1926. godine. Ondje je slušao i predavanje iz arheologije i povijesti umjetnosti. Nakon toga dvije godine predavao je na gimnaziji u Travniku, a potom studirao teologiju u Louvainu u Francuskoj, gdje je zaređen 1932. godine. Nakon prekida s Družbom Isusovom prešao je u zagrebačku nadbiskupiju. Od 1934. kapelan je u Samoboru, od siječnja 1935. u Sisku, a u kolovozu iste godine postaje župnikom u Davoru. Potom je službovao u Maloj Solini (1937. – 1938.), Pisarovinskoj Jamnici i Štefanju (1940. – 1945.). Za vrijeme Drugoga svjetskog rata nekoliko su ga puta uhićivali partizani, kao i 1945., kada je osuđen na 15 godina robije. Bio je zatvoren u logoru u Staroj Gradiški do 1951. godine, kad je pomilovan. Dobio je zabranu služenja mise do 1975., pa je pastoralno djelovao u župama u Špišić-Bukovici, Ferdinandovcu i Sveticama, a bio je i kapelanom u Radoboju (1955. – 1956.) i Hrašćini. Nakon toga živio je u Zagrebu i pomagao u kancelariji župe Sv. Petra. Govorio je nekoliko stranih jezika. Umro je 20. listopada 1976. godine i pokopan na groblju u Stenjevcu.