Stjepan Grotić rođen je16. kolovoza 1843. godine u Goli od oca Ivana Grotića i majke Doroteje rođene Benčić. Trivijalnu školu polazio je u Goli i Bjelovaru, a učiteljsku svršio je u Rakovcu. Službovati počeo je 1862. u Kloštar Ivaniću, sljedeće je godine učiteljevao u Peterancu, zatim u Vinkovcima od 1866. i Đurđevcu od 1869. do 1875. godine. U Vinkovcima je obavljao i ravnateljsku dužnost, kao i u Đurđevcu od 1872. do 1875. godine, gdje ga je zateklo imenovanje županijskim školskim nadzornikom za Virovitičku županiju. Iste je godine položio ispit iz naravoslovne struke za više pučke škole. Nadalje je kao školski nadzornik službovao u Osijeku (1883.), Gospiću (1884. – 1887.) i Varaždinu (od 1889.). U Varaždinu prisilno je umirovljen (1899.) jer se družio s opozicijskim svećenstvom, naročito s franjevcima. Hrvatska franjevačka provincija Ćirila i Metoda izabrala ga je 1905. godine apostolskim sindikom za svoj samostan u Varaždinu, gdje je službovao do smrti. Stanovao je na Padovčevom trgu 4. Objavljivao je pedagoške članke u Hrvatskom učitelju (1885. – 1892., 1895.), Napretku (1880., 1885.) i Školi. Bio je član Matice hrvatske i njezin povjerenik u Gospiću. U Peterancu oženio je Mariju Šoštarić. Umro je u Varaždinu 13. travnja 1909. godine, te je pokopan u obiteljskoj grobnici na gradskom groblju.