Đurđevečka narodna priča o „purančoku“

U đurđevečkoj usmenoj predaji ostala je zapamćena priča o purančoku. U đurđevečkom kajkavskom govoru on ima dvojako značenje. Prvo se odnosi na purana (dem. purančok, purančec) a drugo na vrstu graha, trešnjara. Akteri ove priče pomiješali su značenja, pa je nastao nesporazum u kojem je jedna strana, isprva oduševljena, ostala razočarana, a druga dobro prošla s malim materijalnim ulaganjem.

Priča se svodi na to kako je neka žena pošla u kotarsku oblast ili općinski ured ne bi li ishodila neke dokumente. Za svaki je slučaj uzela nešto graha purančoka da njime „podmaže“ tamošnjeg službenika. Kad je stupila u ured i rekla razlog dolaska, napomenula mu je da je donijela purančoka. Čim je ovaj čuo o čemu se radi samo je zafrknol mustače i posmejal se, jer je odmah pomislio na purana, a ne na graha. Na to ju uputi k svojoj kući i neka ostavi purančoka f kocu. Ženi je isprva bilo neobično da graha nosi f kotec ali, bože moj, gospon so tak rekli. Potom se zahvali i ode, te učini kako joj je naložio. Žena je na kraju vesela otišla kući jer je za malo graha ishodila što je trebala. Službenik je za koji dan poželel pečenko, a kad je supruga došla f kotec imala je što vidjeti – malo graha purančoka nasutoga u kutu. Zanimljiva priča, ali je još zanimljivije da se o đurđevečkom purančoku 1930-ih pročulo diljem Hrvatske zahvaljujući spisateljici Mari Matočec. Naime, postoji i druga inačica ove priče u kojoj se umjesto službenika i njegove supruge našao mjesni župnik sa svojom kuharicom. Upravo nju je Matočecova uvrstila u svoj prvi igrokaz koji je po njima naslovila Prečasni i purančok. Igrokazom se proslavila izvodeći ga na gostovanjima s glumcima Seljačke sloge u Koriji. O tome je čak pisao i zagrebački Jutarnji list 1934. godine.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!