Poslijeratno amatersko kazalište u Đurđevcu osnovalo je nekoliko zaljubljenika predvođenih Ljubomirom Švedekom, a djelovali su u okviru Kulturno-prosvjetnog društva Grgur Karlovačan (KPD). Spomenuta je grupa počela s aktivnostima već 1946. godine, dok još nije imala ni imena ni prostorije ni bilo kakve financijske pomoći. Sastajali su se u prostorijama bivše Više građanske škole, u kancelarijama poslije radnoga vremena, pa i u privatnim stanovima. Svoju prvu predstavu dali su 1947. godine, a iduće godine osnovali su amatersko kazalište, odnosno sekciju KPD-a. Službeni status amaterskoga kazališta dobili su 1952. godine, jednog od dvadeset njih u Hrvatskoj. Zahvaljujući Martinu Berti, ondašnjem predsjedniku đurđevačkoga kotara, ustupljena im je dvorana u „Fišerovom“ u kojoj su uredili pozornicu i gledalište s oko 200 mjesta. Sami su šivali kostime, šminkali se, uređivali scenu, održavali prostoriju, a na gostovanja odlazili zaprežnim kolima. Najviše problema imali su s kostimima jer u ono vrijeme nije bilo potrebnog tekstila, ali ni dovoljno novca. Ono malo novčane potpore dobivali su od lokalnih vlasti koje su održavale kazalište na životu dokle god je ono bilo potrebno kao političko-promidžbena govornica. Kad je ponestalo novca uskakala su mjesna poduzeća. Vremenom je pomanjkalo i glumaca jer su se pojedini odselili. Unatoč tome kazalište je bilo aktivno i postiglo određene uspjehe, dok ga je vlast kasnije, kada mu ono više nije bilo potrebno, raznim potezima i odlukama maknulo. Uskoro su počele nedostajati stolice iz dvorane, rekviziti, električni uređaji i ostala oprema, da bi potom kazalište premjestili u veliku dvoranu zadružnog doma koju zbog veličine nije bilo moguće zagrijati, pa se tako ni predstave nisu mogle održavati. Posljednja predstava održana je 1959. godine. Njihova dvorana potom je predana na korištenje Auto-moto društvu za njihovu učionicu. Tih 1950-ih godina kroz kazalište su se izredali mnogi glumački zanesenjaci: Ilonka Šostarec, Ljubomir Braco Švedek, Pavao Mihajlović (glumac i režiser), Mato Kudumija (režiser), Ivan Pavleković (glumac i režiser), dr. Ilija Knežević, Slavko Bajsić, Nada Vučković, Kruno Puović, Josip Varelija, Katica Švedek, Anđela Šimunić, Drago Horvat, Ratko Jelavić, Franjo Zadravec, Berta Trunkl, Franjo Fuček, Jurica Šklopan, Milan Salopek, Zvonko Perica, Antun Golub, Katica Prišlin, Katica Horvat, Josipa Šoš, Zvonko Britig (šaptač) i Pero Nikša (tehničar), i drugi.

Općenito gledajući tadašnje je kazalište odigralo veoma važnu ulogu u komunističkom režimu, ali je od vlasti degradirano i obilježeno ideološkim redukcionizmom. Nova je vlast ideološkim nalozima od svibnja 1945. godine kazalištu i književnosti nametnula nove smjernice i tako dramsku formu iskoristila kao prostor za iskazivanje svojih ideja. Stoga su se izvodili dramski tekstovi pisani po ideološkom nalogu, ali s umjerenom estetskom vrijednošću (npr. tekstovi S. Kolara i D. Gervaisa). Ono malo kvalitetnih ali nepodobnih uradaka bilo je zabranjeno za izvedbu. Od već postojećih dramskih tekstova uzeti su u obzir samo oni koji su sadržajno i autorski bili po mjeri vlasti, a to se često odnosilo na srpske autore. Ipak, kako su godine odmicale tako je vlast u tome popuštala, pa se repertoar mijenjao nabolje, ali je još uvijek bio pod njezinom kontrolom.

Fotografija iz zbirke Martina Mahovića