Ivan Kitonić, sin Đure Kitonića, vojnog časnika, rođen je 8. studenoga 1888. godine u Hrvatskoj Dubici. U Zagrebu je izučio pekarski obrt, gdje je nakratko radio. Kao i većina obrtnika, selio se u potrazi za poslom. Nekoliko godina boravio je u Budimpešti, gdje je 1917. godine oženio rumunjsku Mađaricu, koja je bolovala od  tuberkuloze te umrla nakon deset godina u Mađarskoj. Djece nisu imali. Nakon odslužene vojske 1922. godine doselio se sam u Đurđevec gdje je kupio kuću na početku Ulice kralja Tomislava. Nakon smrt supruge 1927., već sljedeće godine vjenčao se s Marijom Mavračić (1906. – 1994.) iz Podravskih Sesveta. U Đurđevcu su živjeli do 1940. godine, a zbog povezanosti s nekim ljudima iz komunističkog pokreta morao je brzo napustiti mjesto, da bi se početkom rata priključio partizanskom pokretu. Nakon rata skrasili su se u Špišić Bukovici, a od 1957. godine u Zagrebu. Stari se ga Đurđevčani sjećaju kao vrsnog pekara poznatog po mirišljavim žemljama. Kitonić je poznatiji po tome što se bavio esperantom, međunarodnim jezikom, a govorio je još i mađarski i njemački. Esperanto je sam naučio zajedno sa suprugom za vrijeme boravka u Đurđevcu, tako da im je postao kućnim jezikom, a njihova djeca govorila su ga bolje nego hrvatski. O sinu Mladenu pisale su i ondašnje novine u Hrvatskoj, te jedne u Americi, proglasivši ga prvim djetetom na svijetu kojem je esperanto materinji jezik. Godine 1936. pokrenuo je tečaj esperanta kojeg je polazilo jedanaestoro Đurđevčana, ali su ga vlasti nakon trećeg okupljanja zabranile jer su ga smatrale komunističkom aktivnošću. U braku im se rodilo troje djece: Mladen (1935. – 2007.) i Rajka (1937.) u Đurđevcu te Davorka (1947.) u Špišić Bukovici. Kitonić umro je u Zagrebu 27. studenoga 1983. godine.

Biografske podatke i fotografiju ustupio Josip Pleadin iz Đurđevca