Zaprežna kola

Fotografije iz zbirke Ivana Pleadina

Zaprežna su kola bila sastavni dio svakoga domaćinstva. Ona nisu služila samo za prijevoz tereta, već su bila i jedino prijevozno sredstvo. Opisati seljačka zaprežna kola nimalo nije laka zadaća, jednako kao i sama izrada istih. Kola su izrađivali kolari i kovači; kolari drvenariju a kovači su okivali skoro svaki dio kola. Ako tome pribrojimo i zapregu onda valja spomenuti i remenare i užare. Od svih dijelova najzahtjevnija je izrada kotača, koja je iziskivala umijeće i preciznost, ali i određenu vrstu drveta za svaki pojedini dio.

Fotografije snimio Marijan Slunjski

Prije svega treba razlikovati kratka i doga (dugačka), te konjska i kravska kola. Preinaka kratkih kola u dugačka, i obratno, lako se mogla obaviti zamjenom samo nekoliko osnovnih dijelova. Sama kola sastoje od brojnih dijelova, stoga ćemo nabrojiti samo one najvažnije. Postroj kola sastoji se od prvoga i zađnega podela s osovinom i kotačima.

U sklopu prvoga podela smješten je vrtel, škarasti dio koji služi za vrtnju, odnosno skretanje podela. Oba podela povezana su podužom oblicom, to jest srčanicom zvanom sfora. Sfora je na svakom podelu uglavljena svornikom (klinom). Stranice kola nazivaju se lojtre; kratke i doge, ovisno o dužini kola. Kratke lojtre većim dijelom su od cjelovitih dasaka i takva kola služe za prijevoz najrazličitijih rasutih stvari (kukuruz, stajski gnoj, bundeve i slično), dok doge lojtre (izgledaju poput ljestva) služe za prijevoz sijena, trave, snoplja i slame. Lojtre su u donjem dijelu utaknute u kvake oba podela, a u gornjem podupiru ih dvije vupore (upore, lijevče; prednje i stražnje) utaknute u posebne karike. Vupore su donjim dijelom nataknute na osovinu kotača.

Lojtre i vupore skidale su se prilikom prijevoza trupaca i duljeg granja, a umjesto njih u bočni dio podela usađene su drvene ili metalne motke zvane ročice ili štice. Pod su činile dvije šire dasaka podnice. Prednju i stražnju stranu kola zatvarale su  šarajgle, rešetkaste ograde koje su se prema potrebi mogle skinuti, ali i spuštati, čime bi se produljio prostor za teret, pogotovo ako se radi o duljem granju, i sličnom. Šarajgle se za lojtre vežu pomoću lancekov (željeznih lančića) i karik. Prednje su niže od stražnjih zato da se hajkač (vozar) lakše popne u kola. Kotač čine glavina (drvena glava u koju su usađene špice), oplatnica (drveni vijenac sastavljen od pet dijelova), špice (drvene šipke) i šijna (metalni obruč / okov). Svaki je uglavljen na osovini pomoću puške, (cjevasti metalni dio koji se prvi stavlja na osovinu), šticlina (željezna kapica) i lunka (čivija; željezni sigurnosni klin koji sprečava ispadanje kotača). Prednju stanu prvoga podela čini perečnica (drvena okovana prečka) u čiju se sredinu u poseban otvor usađuje rud (rudo). Lijevo i desno od ruda nalaze se kuke na koje se vješaju hige (ždrepčanici) o koje se vežu konjske štrange za vuču. Od svakog kraja perečnice do vanjske strane osovine pruža se željezna poluga, često stilski iskovana, koja služi za lakše penjanje na kola, predstavljajući time svojevrsnu stepenicu. Vozar je sjedio na desnoj strani sjedeće daske poprečno položene na lojtre. Radi udobnosti pri dužem putovanju u kola se stavljao sic, sjedalo od ispletenog šiblja. Kola su većinom vukli dva konja, a jednopreg se nazivao ajnšpener. Zaprežna kola upotrebljavala su se sve do masovnijeg uvođenja traktora a pojedini su vlasnici tada umjesto drvenih postavili pneumatske kotače. Takva kola nazivali su gumejnak / gumejnaš. Najposlije, kola su zamijenili platoni, svojevrsne prikolice namijenjene konjskoj vuči.

 

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!