Na našim stranicama već ste imali prilike čitati o veleposjedniku Josipu Nöthigu (rođ. 1844.) iz Đurđevcu, koji je kao najstariji sin naslijedio obiteljske poslove nakon smrti oca Eduarda Nöthiga (1823. – 1883.). Ovaj put o njegovu imanju kao okosnici obiteljskog posla. Svoje „obiteljsko carstvo“ sagradio je u Ferdinandovcu i njegovoj okolici, premda nije imao stalnog boravišta jer je živio na relaciji Đurđevec-Ferdinandovec-Kloštar. Spomenuto imanje počeo je graditi na nekoliko jutara zemlje koju je otac kupio 1873. i 1874. godine od nemarnih i nepromišljenih Ferdinandovčana na konaku Prkosu (Štorgač), jer se tada zemlja nije olako prodavala. Slijedećih je godina nastavio očev posao i kupovao zemlju od susjednih vlasnika, pa je njegovo imanje naraslo na oko stotinu jutara plodne zemlje. Na tom posjedu podignuo je „dvorac“, kako su govorili mještani, odnosno drvenu kuću u švicarskom stilu. Obiteljsku pak kuću sagradio je u Ferdinandovcu, na čijoj je parceli danas smještena mjesna osnovna škola. U selu je posjedovao još jednu kuću, s okućnicom i oranicom, ali se ne zna je li je koristio za svoje potrebe ili je tko drugi u njoj stanovao. Prema katastarskim dokumentima porezne općine Ferdinandovec iz 1899. godine njegovo je imanje obuhvaćalo 84 jutra oranice, nepunih 26 jutara livade, 19 jutara pašnjaka i oko 6 jutara neplodnih, poplavljenih i zamočvarenih parcela, te 15 jutara dravskih pijesaka. Većina ovih parcela nalazila se na Prkosu (Štorgaču), Brodiču i na Gajcu. Manje površine uživao je na katastarskim predjelima, Peta, Forgov, Orel i Rastje. Na Brodiču je također posjedovao kuću, a na spomenutim većim posjedima dao je podići gospodarske zgrade i zgrade za smještaj slugu i radnika. Na parceli od oko jednog jutra na Orelu držao je poljsku ciglanu. Na Prkosu je još vodio ergelu s oko stotinu čistokrvnih konja koje je prodavao i s kojima je odlazio na brojne izložbe, a kao uzorni konjogojac i predsjednik županijskoga konjogojskog odbora često je sudjelovao u radu ocjenjivačkih komisija na spomenutim izložbama. Uz sav taj grunt držao je u zakupu ispašne dijelove u šumi Štorgina greda, te oko stotinu jutara dravskih naplavina, također za ispašu. Pored toga bio je županijski zastupnik (prema visini plaćenog poreza), te općinski načelnik u Đurđevcu između 1887. i 1889. godine. Zbog zakupa navedenih površina bio je stalno u verbalnom i sudskom sukobu s Ferdinandovčanima, pa stoga tu nije bio omiljen, a isto tako ni u Đurđevcu zbog svoje oholosti i osvetoljubivosti.

U Kloštru je također posjedovao kuću, s trgovinom u središtu mjesta, tako da je i tu povremeno boravio. Tu se drugi put i oženio 1896. (Eva rođ. Kuhar, 1864., iz Đurđevca), nakon što mu je 1884. godine umrla prva supruga Sofija rođena Điketa, također iz Đurđevca.