Nama Podravcima valja i samima sebi priznati da smo čudna ljudska sorta, hibrid i legura. Kao i sve druge, krase nas dobre i loše strane. No, nije na nama da o sebi sudimo. Neka o tome svoj sud daju oni koji to nisu:

Narod je to tih; tučnjava nema i ne pije, ali ima zlu naviku tužakati se, te su ih puni sudovi i druge oblasti. Vrlo su religiozni, ali prave vjere u njima nema. Glavna im je vlastita korist i nastojanje biti čim bogatiji, čini se da su škrti; za korist on ne pozna ni žene, ni brata, ni otca svojega … Župnici kažu da ne mari za svoje najbliže rodjake, otac za sina, sin za otca itd. ne brine se, ako nije jedan drugome od koristi, dapače, želi jedan drugomu čim skoriju smrt, ako se odatle nadaju probitku. (Milan Kovačević, kotarski liječnik, 1897.)

Narod  je krepak, radin i što je najglavnije štedljiv – tako da se može punim pravom reći da je prilično imućan. Vjeri je svojoj duboko odan, a željan prosvjete i napretka. (Ante Bursić, ravnatelj Više građanske škole, 1914.)

Stari Podravci bili su radini ljudi i štedljivi do škrtosti, a vrlo oprezni u saobraćaju s ljudima. Svoje srce stari Podravec otvarao je tek onda kada je uvidio čestitost sugovornika ili suradnika. Mlada generacija Podravaca još uvijek je vrlo štedljiva i oprezna u trošenju svojih dobara, oprez se osjeća i u saobraćaju s ljudima, ali je sklona aranžmanima probitačnima za suvremeni život. Mladi Podravci mnogo su realniji od stare, ponekad prenaivne generacije. Ipak, stare i mlade Podravce veže jedna zajednička karakteristika – niti jedni, kao ni drugi ne vole se zatrčavati. (Vladimir Blašković, geograf, 1981.)

Postoji mišljenje da je Podravac neobično tvrd, hladan i bezosjećajan. U njega kao da je hladni mozak uledio i srce. Raspojasanost, bezbrižnost i rasipništvo, česta svojta mnogih Panonaca, manje-više, potpuna su nepoznanica u životu i naravi Podravca. Škrt u svemu, pa i u riječima, podravski seljak uistinu je samo prividno bezosjećajan, krut, odbojno zakopčan i egoistički zakopčan u sebe. Kao i deveranja svih naših seljaka i njemu je život stoljećima bio mukotrpno težak i nelagodan. Prečesto varan i vazda iskorištavan i tlačen, njegovo bivstvo kao da atavistički prožima oprezna sumnjičavost u svakoga i sve. I zbog toga i ta ukrućena hladnoća i odbojna bezosjećajnost i škrtost u riječima, u svemu. Teško, vrlo teško se osjećajno raskravljuje podravski seljak, ali kad se raskravi, kad povjeruje i zavoli, onda je to zaista ljudski pošteno, čisto i lijepo. (Vladimir Blašković, geograf  1957.)