Nakon poraza ugarske i hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526. godine započelo je osmansko osvajanje ovog dijela Hrvatske. Do 1552. godine Osmanlije su osvojile sve prostore istočno od Đurđevca i Virja. Jedan dokument iz 1542. godine svjedoči da je u utvrdi kod grada Đurđevca kao u spiljama živjelo 36 bjegunaca, odnosno inkvilina. Svi zajedno imali su pet volova, a niti jednog pluga, pa su zemlju morali orati i kopati motikama, i to u velikom strahu od čestih pljački i pustošenja osmanskih razbojničkih konjanika i pješaka. Nitko od njih nije posjedovao posjed ili kmetsko selište. Zbog straha nisu se usudili izlaziti iz utvrde kako zbog svoga rada tako i zbog tlake za grad, nego su najprije konjanici i pješaci morali pretraživati polja, a onda čuvati i štititi inkviline. Osim toga, budući da su gotovo bile srušene zidine tvrđave, neprijatelji bi, da nije bilo stalnih straža, sa svih strana imali otvoren pristup. Stoga su za obnovu i ponovnu izgradnju đurđevečke utvrde bijedni ljudi koji tada borave na području grada bili posve nesposobni. U blizini rijeke Drave postojao je vilikat sv. Pavao. U tom su vilikatu, odnosno poreznoj općini(sučiji) Osmanlije uništile sva sela tako da nitko od kmetova nije živio u tim selištima, nego su svi bili raspršeni po raznim krajevima Ugarske i Moravske, a drugi, s nekim bjeguncima, njih 44, smjestili su se na jednom malom otoku i uz obalu Drave. Tu su iskrčili neku šumu i kopajući motikama zasijavali zemlju i tako dobivali živež uz veliki trud i znoj. Imali su samo tri konja, četiri vola i malo sitne stoke, ali nisu mogli obavljati podvoz, a nisu plaćali ni porez, osim što su ponekad davali tlaku za Đurđevec. Tadašnji Đurđevčani nisu posjedovali konje i volove nego samo svinje, a rijetko su išli na tlaku. Pored toga, na nekom malom otoku pod imenom Pod i ispod njega na Dravi u Kočicama živjelo je 40 ljudi u pastirskim kolibama. Neki su od njih u doba mira bili građani Virja (Prodavića), neki su bili kmetovi vilikata Prikraj i Kočice, a drugi su došli iz nekih mjesta kraljevine Slavonije. Nisu bili ni kmetovi ni inkvilini, jer nisu posjedovali ni kmetsko selište ni selištne zemlje. Krčili su neku šumu na području grada Brežnice i skromno obrađivali zemlju kao i prethodni.

Ni oni nisu gradu Đurđevcu išta plaćali, ali su ponekad išli na tlaku. Imali su 8 konja, četiri vola i nešto sitne stoke, i bez podvoza. U to vrijeme je u opustošenom trgovištu Prodaviću postojala utvrđena i ograđena crkva, gdje je živjelo 11 ljudi, što domaćih što izbjeglica. Imali su 4 konja i 4 vola. Također su teško živjeli ne usuđujući se izlaziti iz zidina bez pratnje stražara. Na nekom malom otoku zvanom Nart i ispod njega na obali Drave u vilikatu Struga bijedno je živjelo 20 ljudi, od kojih su neki bili kmetovi s područja koje je pripadalo gradu Đurđevcu, a ostali su bili s drugih strana. Nisu plaćali daće ni posjedovali selištne zemlje, nego su za novac iznajmljivali oranice s područja grada Brežnice. Imali su 8 plugova i malo sitne stoke.

Izvor: PETRIĆ, Hrvoje. „Pregled povijesti molvarske Podravine“, Župa i općina Molve. Izabrane teme, Molve 1998.