Prva polovina mjeseca lipnja vrijeme je sušenja sijena, a ljudi se pri tome poslu najčešće orijentiraju prema spomendanu svetog Medarda – 8. lipnja – od kojeg očekuju lijepo vrijeme kako bi spremili što kvalitetnije sijeno od stare trave, odnosno prve košnje u godini. Uz kose za košnju i zobače (grablje) za baratanje oko pokošene i osušene trave najviše se koriste rasoje ili rasohe, kako se nazivaju vile. U našim krajevima izrađuju se i koriste se drevene rasoje s tri rogleca.

Za rad oko suhog sijena kao i oko slame koriste se drevene rasoje koje su za razliku od metalnih pogodnije za taj posao jer se njima lakše može zahvatiti i podići veći kup sijena. Miroslav Dolenec Dravski je zapisao da su se rasoje najčešće izrađivale od jabukovine i jasenovine jer drvo treba biti čisto, tanko ispiljeno i fino obrađeno. Drvo za rasoje trebalo je kuhati i sušiti uz vatru te savijati u posebnom kalupu kako bi se dobio željeni oblik roglecov. Idealna dužina rasoji je ona koja odgovara čovjekovoj visini, no bilo ih je dužih od 2 metra koje su služile za završavanje plastov (stogova), vozov i bacanje sijena i slame na velike visine. Naime, osim što se z drevenemi rasojami sijeno okretalo nekoliko puta pri sušenju, njima se ono skupljalo, kupčalo i slagalo na voz, v plast i zmetalo v parmo (pospremalo u sjenik).

Danas kada se sijeno preša u tzv. bale, drevene rasoje su izgubile svoju namjenu jer su za manipuliranje oko sijena i slame praktičnije metalne rasoje. No, u mnogim štagljevima i šupama vise drevene rasoje. Međutim, nismo sigurni postoji li majstor koji bi ih znao izraditi.