Kada govorimo o kramarima, torbarima i pokućarcima, riječ je o trgovini. To su bili prvi trgovci koje bilježimo još u Vojnoj krajini. Riječ je o putujućim trgovcima sitnom robom koji su pješice obilazili sela i prodavali svoju robu. Robu su nosili u širokoj drvenoj kutiji s remenom obješenim o vratu. Stariji se još uvijek sjećaju posljednjih kramara iz Dalmacije i Hercegovine na našim ulicama. Zvali su ih ilije. Prvi kramari najčešće su bili Židovi, Tirolci i Kranjci. Tako u crkvenoj matičnoj knjizi 1766. godine pronalazimo prvog kramara Stanka Došlina, koji je po svome zanimanju dobio istoimeni nadimak. Popis prikupljenih torbara više je nego obilan, pa ih ne ćemo nabrajati. Može se reći da su skoro svi trgovci u Đurđevcu, o kojima smo dosad pisali, svoj trgovački posao u dućanima započeli torbarenjem. Torbarenje na sajmovima bilo je zabranjeno, jer vlast takav vid trgovine nije mogla nadzirati, pa ih je optuživala za krijumčare i druge prijevare. Ono je bilo dopušteno samo austrijskim državljanima koji su imali posebnu propusnicu koja je vrijedila godinu dana. Svoju robu nabavljali su od trgovaca iz civilne Hrvatske, a orijentirali su se na prodaju one robe koju kućne zadruge nisu mogle same proizvoditi. Broj kramara opao je nakon razvojačenja 1871. godine kada se sve više otvaraju mjesne trgovine, Tako su 1894. županijske vlasti izdale samo 9 pokućarskih knjižica. Torbarenje, odnosno kućarenje, bilo je uređeno prema kućarskom patentu od 1852. godine. Prema njemu je svaki torbar morao imati kućarski list ili knjižicu, a za rad na određenom području morao je imati dozvolu koju je izdavala županija uz određenu pristojbu. Dozvolu je mogao dobiti samo ugarsko-hrvatski građanin koji je navršio 30 godina, neporočan, neosuđivan i koji nije bolovao od zaraznih bolesti. Davala se na godinu dana a mogla se i produžiti. Uz njih se veže i poznata uzrečica: Dok bedaki imajo novac i kramari trže!

Fotografija: PODRAVEC, Dražen. 140 godina školskih vrtova u Virju, Virje, 2005.