Dolenčići bili su stara obrtnička obitelj u Đurđevcu u današnjoj Ulici Đure Basaričeka. Bavili su se lončarstvom, a obrt se prenosio s koljena na koljeno, no svi sinovi nisu mogli biti lončari. Martinov (rođ. 1837.) sin Stjepan izučio je za brijača, te je radio u Koprivnici i Beču, a sin Đuro (1876. – 1929.) za licitara kod starog đurđevečkog licitara Ludviga Zajčeka. Moguće je da je Đuro svirao tamburicu, jer je suosnivač tamburaškog zbora 1885. godine. Đurina oba sina, Stjepan (1895. – 1975.) i Đuro ml. (1904. – 1981.), također su postali licitari. Đuro ml. je naslijedio očev posao zajedno sa suprugom Marijom rođ. Banić, i tim se poslom bavio cijeli život. Bio je aktivan u Udruženju zanatlija 1930-ih i jedan od većih donatora za gradnju današnje župne crkve. Stariji brat Stjepan odselio se u Grdanovu kuću u današnjoj Ulici kralja Tomislava, a poslije je živio u kući na uglu Starogradske ulice, gdje je držao i trgovinu. Posebno se zauzeo u radu Društva za uljepšanje mjesta u Đurđevcu (osnovano 1941.), u kojem je bio aktivan u svim upravljačkim tijelima. Nakon rata radio je kao službenik Obrtno proizvodne zadruge, a u njegovoj kući zadruga je kasnije držala svoju trgovinu. Godine 1974. zbog bolesti se odselio kod djece u Zagreb, gdje je umro iduće godine. Djed je poznatog režisera Krešimira Dolenčića. U Đurđevcu Dolenčića više nema, ali ni licitara. Na Đuru Dolenčića ml. podsjeća još samo njegova stara preša za vosak u Starom gradu.